Mama me nije htjela dati u stambenu zajednicu. Nagovarala sam je, govorila joj da će u njoj biti sve osoblje koje poznajem, na kraju sam joj rekla da neću s njom više razgovarati ako ne pristane. I sad sam tu, a mama se uvjerila da sam dobro i da sam sretna pa se sad više ne brine – ispričala nam je Davorka, a kad smo je pitali koliko ima godina, poput djeteta upitno je pogledala “tetu”, na što je ona odgovorila: – Imaš 49!
Kućanski poslovi
Davorka je jedna od petero korisnika Centra za rehabilitaciju Zagreb, koji u sklopu deinstitucionalizacije domova postupno svoje korisnike s intelektualnim teškoćama iz domova smješta u manje stambene zajednice. Cilj je omogućiti im pravo izbora i samostalniji život u mjeri u kojoj oni to mogu. Umjesto stigmatiziranog, izoliranog života u instituciji, u stanu uz 24-satnu podršku žive puno humanije – običnim životom. U novim mogućnostima uživaju od srca, uvjerili smo se.
– Mogu ustati ili spavati kad hoću, skuhati kavu, izići u šetnju... Poslije jutarnje higijene i doručka, idemo u Sloboštinu u radionicu na dnevni program. Bavim se ručnim radom, izrađujem nakit – nastavlja Davorka, a Ivana domeće:
– Ja sam mami napravila srčeka, jako su joj se svidjela!
U kućanskim poslovima svi sudjeluju, Ivana se izvještila u spravljanju špageta na bolonjski i juhe od povrća – ta njezina vještina ne bi došla do izražaja u domu, gdje se štićenicima kuha i servira. Jozefina uživa raditi pitu krumpirušu i palačinke. Amir je 35 godina živio u domu i nije znao vrata zatvoriti, ali danas zna da svoju šalicu treba odložiti u sudoper. Davorka briše prašinu, a Neno usisava. Sve bez greške, jer suvremeno uređen prostrani stan u zagrebačkom naselju Travno besprijekorno je čist i uredan. Neno, kao pravi domaćin, dočekuje goste i odlaže im kapute, a kao vatreni dinamovac koji ne propušta maksimirske susrete, s nogometnim znalcima rado će razmijeniti mišljenje. Silviju pak jako veseli društveni život, sa svojih 58 godina ima energiju djevojke.
– Volim disko i misu, rado odem u kazalište i kino. Danas u pet idem s prijateljicom iz crkve u sigetsku crkvu na zbor, a u subotu imamo koncert. A gdje ti živiš? A, pa tamo imam prijatelja, Milana! – veselo će Silvija. To što se sprijateljila sa ženom u crkvi dobar je primjer širenja socijalne podrške, ističe Blaženka Filić Vulin, voditeljica organizacije stanovanja Centra. Dok pričaju o nedavnom zimovanju u Gorskom kotaru i planovima za odlazak na karneval u Rijeku, Silvija se sjetila jedne zgode, no Ivana joj objašnjava da nije pristojno upadati u riječ.
Dvostruki cilj
– Uz stručnu podršku svi dobiju novu kvalitetu života. Svakom se pristupa individualno i, ovisno o potrebama, ta se podrška ukida ili postaje povremena, iako će nekima, dakako, uvijek trebati 24-satna – govori B. Filić Vulin. Promjene i seljenje nisu plašili samo roditelje korisnika nego i zaposlenike, bilo je i otpora.
– Nije mi bilo drago prijeći u stambenu zajednicu, ali danas se ne bih vratila u dom – kaže asistentica Ivana Marić.
Centar za rehabilitaciju Zagreb ima 10 takvih stanova, četiri od DUDI-ja a ostale iznajmljene, te 45 korisnika u njima, doznajemo od ravnateljice Ružice Stipčić. U konačnici bi u Centru trebala ostati samo dnevna usluga.
Transformacija i deinstitucionalizacija domova socijalne skrbi s ciljem socijalnog uključivanja korisnika s intelektualnim teškoćama i psihičkim bolestima u život zajednice, jedan je od strateških ciljeva Ministarstva socijalne politike i mladih.
– Aktivna politika deinstitucionalizacije nužan je preduvjet za mogućnost ostvarivanja prava na život u zajednici osoba s invaliditetom kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Tim se procesom ostvaruje dvostruki cilj. Oni kojima treba dugotrajna i intenzivna skrb u instituciji dobit će je u humanijim i kvalitetnijim uvjetima, a oni koji će iz doma otići u stambene zajednice ostvarit će temeljno pravo na socijalnu uključenost te priliku da vode normalan život u zajednici uz asistenciju društva – rekla je ministrica Milanka Opačić.