U državnoj imovini čuči potencijal od desetaka tisuća ležajeva

Hoteli bez zvjezdica i gostiju, građevine u kojima gostuje samo propuh, u knjizi dojmova imaju samo jednu riječ: Sramota. Zaborav i nebriga čvrsto su se ukorijenili prije puna dva desetljeća, a kolika je ukupna vrijednost i turistički potencijal zatvorenih hotela i odmarališta, negdašnjih vojnih objekata koji su u prošlosti bili u turističkoj funkciji, raznih odmarališta i sl., pouzdano ne znaju ni bivši, ni sadašnji, a vjerojatno ni budući vlastodršci. Najviše što se može čuti jest, manje-više, tek povremeno i prigodničarsko hvaljenje imovinom u državnom vlasništvu sa zavidnim turističkom perspektivom i na prestižnim lokacijama. Postoji li možda u nekoj ladici jedinstven inventar, za javnost je potpuna nepoznanica. No, da nema sveobuhvatnog razvojnog koncepta i modela investiranja posve je očito. U protivnom, bi li većina bila osuđena na tiho propadanje i bi li jedni Kupari, koji su prije rata po sezoni knjižili milijun noćenja, tek potkraj 2011. išli na natječaj za dugogodišnju koncesiju? I bi li, uostalom, jedan projekt poput Brijuni Rivijere (po čijem će uzoru na natječaj i negdašnji vojni kompleks Kupari) bio toliko na čekanju?

Ni buke ni pameti

A da paradoks bude veći, istodobno se, bez puno buke i pameti, udaraju 'temelji' za gradnju čak 16 milijuna turističkih kreveta na Jadranu (nevjerojatnih 16 puta više nego što ih je sada!). Lokalne su uprave prostornim planovima, naime, ostavile mogućnost za (bez)brojne turističke projekte i objekte. Na sreću, neće svi zaživjeti, ali podatak vrlo živo svjedoči o raštimanosti hrvatske turističke priče.

– Svaka nova, velika gradnja bila bi samoubojstvo za naš turizam. Čemu još više kreveta koji će osam ili devet mjeseci zjapiti prazni?! – čudi se bivša ministrica turizma Pave Župan Rusković. – S druge strane, imamo negdašnju imovinu JNA, poput Kupara, objekata na Visu, Mljetu..., koja je mrtvi kapital. Naravno da je prioritet njih staviti u funkciju. Kao što je prioritet ili privatizacija turističkih tvrtki u vlasništvu države koje su na tržištu ili da sama država investira u njih. Sramotno je što je izgubljeno više od 15 godina. Nije istina da Hrvatska nije zanimljiva investitorima, ali zbunjivali smo ih i odbijali zamršenom birokracijom, mijenjanjem privatizacijskih modela, nejasnim pravilima... Kakvu smo poruku, recimo, odaslali projektom gradnje golfišta na Srđu? Investitoru smo prodali zemlju te mu naknadno otkrili kako može graditi tisuću turističkih ležajeva, a on ima projekt za 4000 kreveta.

Državni propusti i promašaji u turizmu ne mogu se preračunati u kune. Ni neki od najvećih znalaca turističke struke u nas, koji ovih predizbornih dana ne žele javno istupati, ne usude se ni okvirno procjenjivati koliko Hrvatska gubi na zapuštenoj, zaboravljenoj ili loše vođenoj državnoj imovini u turizmu. No, računica za svaki pojedini objekt i nije tako komplicirana. Recimo, na primjeru crikveničkog nekad vojnog i godinama zakračunatog hotela Eden sa stotinjak soba jasno je da taj grad svake sezone ostane kratak barem za deset tisuća noćenja. Uz cijenu od 20 eura, po kojoj hotel niže kategorije s lakoćom nalazi goste, svakog ljeta izostaje i dvjestotinjak tisuća eura potencijalnog prometa koji bi Eden ostvario u sezoni od svega tri mjeseca.

– U taj minus treba uračunati i 70.000 kuna manje od boravišne pristojbe, a sigurno bi i crikvenički ugostitelji, trgovci i suvenirnice zaradili koju kunu više da Eden radi – sa žaljenjem zaključuje direktorica crikveničke Turističke zajednice Marijana Biondić. – To nikako nije problem koji bi trebalo zanemariti. Crikvenica godišnje ostvari 650.000 noćenja i možda se nekom deset tisuća noćenja ne čini velikim gubitkom. No, svaki turistički krevet koji nije u funkciji i svako izgubljeno noćenje velika je šteta.

Manjih i većih Edena, objekata kojima treba više ili manje da se vrate u funkciju, duž obale ne manjka. Najgrublje procjene govore da u državnoj imovini s turističkom perspektivom, koja nerijetko zjapi razvaljenih prozora, čuči potencijal od više desetaka tisuća ležajeva i mjesta za kampiranje. Iako je gotovo svaki objekt u drukčijem stanju i drukčije perspektive, u njima čuče i potencijalne milijarde kuna za koje bi turizam svake godine bio bogatiji da svi oni primaju goste.

Registar u izradi...

Sve to se, pak, iz objašnjenja Agencije za upravljanje državnom imovinom ne da razabrati. Na pitanje koliko, čega i gdje ima s potencijalnom turističkom namjenom dobivamo odgovor da je 'registar državne imovine u izradi'. Doznajemo i da je na većini turistički zanimljivih objekata uteg neriješenih imovinskopravnih odnosa. Agencija će, vele nam, sa svom, pa i turističkom imovinom, postupati prema Zakonu o upravljanju državnom imovinom. Naravno, tek kad se donesu strategija i plan upravljanja...

Oko onoga što već jest pod turističkom kapom i svojevrsnom paskom Ministarstva turizma manje je nepoznanica. U hrvatskoj turističkoj industriji samostalno na tržištu, s više ili manje uspjeha, funkcionira 15 dioničkih društava, temeljnog kapitala nešto većeg od 1,9 milijardi kuna. S time da državni udio u njima iznosi nešto više od 1,4 milijarde. S iznimkom ZRC-a Lipik i Bizovačkih toplica, sva su druga na Jadranu. Svi zajedno u danu mogu primiti oko 28.000 turista, s time da znatno preteže broj mjesta za kampiranje u odnosu na hotelske krevete. U Ministarstvu turizma samo će za rapski Imperijal i Hotele Makarska bezrezervno reći da odlično rade. Mnoge državne turističke tvrtke i dalje guše dugovi nagomilani u vrijeme kad su, uz besprizorno nisku cijenu, ugošćivali prognanike. Nekima se u međuvremenu minus popeo do razine vrijednosti kapitala i prema više su parametara zreli za stečaj. Od posljednjeg natječaja prije šest godina, kada je prodana Kaštelanska rivijera, sve stoji na mrtvoj točki. Istina, u 22 navrata od 2005. naovamo neke su tvrtke išle na natječaj – najviše, čak šest puta, Bizovačke toplice – ali ništa od ponuđenog nije našlo novog, boljeg vlasnika od države. Trenutačno se nešto poduzima oko HTP-a Korčula, koja ima izgleda da prodajom dijela imovine stabilizira svoj bazni biznis.

Goste primaju i u većem dijelu negdašnje turističke vojne imovine kojom upravlja Club Adriatic. U hotelima Park u Crikvenici te Hrvatska u Baškoj Vodi, turističkim naseljima Baško Polje i Perna na Orebiću te u kampu Uvala Slana u Selcu u 2011. uspjeli su ostvariti 400.000 noćenja, čak 50.000 više nego lani.

– Mi smo dokaz da država nije po definiciji loš vlasnik. Na tržištu su naši objekti koji mogu primiti 5500 gostiju, a oni koji ne rade imaju kapacitet oko 1600 mjesta. To jesu objekti niže kategorije, ali u krizi za njih ima gostiju i već smo rasprodali i 80 posto iduće turističke sezone – hvali se novi direktor Cluba Adriatic Ivica Prevolšek, koji tvrtku nakon višegodišnjih gubitaških bilanci u 2011. privodi pozitivi.

Procjenjuje se, inače, da imovina Cluba Adriatic vrijedi oko pola milijarde kuna. Što će, pak, dugoročno biti s objektima čija je turistička sudbina predodređena i čija je ukupna vrijednost oko dvije milijarde kuna, kao i s onima za koje sudbinu tek treba zacrtati razvojnim dokumentima, odlučivat će se, nadajmo se, barem u mandatu iduće vlade. U protivnom, s još četiri izgubljene godine, knjiga dojmova s početka teksta mogla bi spasti na jednostavno: Gubitnici.