U dva mjeseca ubila se dvojica učenika, a škola nema psihologa

Premda je već odavno jasno da je svaki suicid djeteta ili tinejdžera znak da smo bili slijepi za signale kojima je dijete pokazivalo da mu je teško, slučaj 17-godišnjaka, već drugog učenika jedne vinkovačke srednje škole koji se ubio u posljednja dva mjeseca, pokazuje da je prevencija iznevjerila. Prije se ubio njegov vršnjak, nogometni junior Cibalije.

Duboko nesretni
Škola nema psihologa koji bi otkrivao probleme djece, razgovarao s roditeljima... Nakon što su se dva srednjoškolca ubila, u školu još nije poslan stručni tim za krizne intervencije.

Važno je naglasiti ono što stručnjaci godinama ponavljaju: sretna i vesela djeca ne ubijaju se iz čista mira, a razlozi koje su djeca navodila u oproštajnim pismima – kao u posljednjem slučaju na Facebooku – samo su povod, ali ne i uzrok samoubojstva koji je mnogo dublji.

Podatak da su se lani ubila 73 djeteta i maloljetnika pokazuje da smo kao društvo iznevjerili u brizi za djecu.

Marinko Džakula ravnatelj je škole koju je, uz dva samoubojstva, lani u listopadu potreslo i premlaćivanje Josipa Klasnića (16), koji je umro od posljedica udaraca. On tvrdi kako je proveden program psihološke potpore, a u slučaju Klasnića osnovan je i krizni stožer.

– Još prije pet godina tražili smo psihologa i odobren je, ali ga nismo uspjeli naći, a u međuvremenu nas je Ministarstvo odbilo. No, mi ćemo, pogotovo nakon ovog slučaja, ponovno zatražiti odobrenje za zapošljavanje psihologa – kaže Džakula i dodaje da je tinejdžer u posljednjem slučaju bio natprosječan po učenju i vladanju te komunikativan.

Pedagoginja Kristina Gugić dodaje kako je prošlog tjedna imao više izostanaka u utorak i četvrtak, a da se nešto događa, primijetili su kad ga nije bilo u školi u petak.

– Nikada ne možemo znati što je u dječjoj glavi. Mi nismo primjećivali ništa neobično, no očito je imao teškoće koje nije mogao prebroditi – kaže K. Gugić.

Splitska psihologinja Vesna Dorotka, koja je radila s djecom koja su nakon rata pokušala samoubojstvo, kaže:

– Suicid ili pokušaj suicida djeteta njegova je reakcija na teškoće, krajnji način na koji dijete pokazuje da se više ne može nositi s njima. Djeca prije toga na milijun načina pokazuju okolini da im je teško, traže pažnju, a okolina je slijepa. Ne uočava da djeca pokazuju nezadovoljstvo kroz agresiju pa se to često pogrešno tumači da su zločesta ili su pak autoagresivna, depresivna.

Podbacili roditelji, škola...
– Djeca pokazuju strahove, tjeskobu, psihosomatske simptome koji bi okolini trebali biti pokazatelj da se nešto događa. Roditelji zaokupljeni svojim problemima ne uočavaju probleme djeteta, a potrebe djeteta ne vidi ni društvo – kaže Dorotka. Briga za djecu završi na doplatcima i porodiljnim naknadama.