U dvije godine mandata J. Kosor nestalo je 145.000 radnih mjesta

U srpnju 2009. činilo se da ne može biti gore. Sanader je dao ostavku, cijene su divljale, otkazi pljuštali, a Vlada ničim nije pokazivala da može upravljati državom. Već su zabilježena prva kašnjenja proračunskih plaća, postavilo se pitanje hoće li biti novca za mirovine, proračunski su izdaci bili znatno iznad prihoda, a za vratom su puhali i strani vjerovnici jer je bilo upitno kako će država isplatiti obveznice.

Pred bankrotom

Jadranka Kosor preuzela je vlast u zemlji pred bankrotom, a za poteze kojima je u prva dva mjeseca stabilizirala javne financije moglo bi se reći da su najjači ekonomski potezi u njezinu dvogodišnjem mandatu. Malo tko joj je na tome pljeskao, ali svojim prvom rebalansom Kosor je povećala PDV, trošarine i uvela krizni porez, što joj je omogućilo da "sačuva obraz" i ispuni proračunske obaveze. Nova je premijerka, međutim, zastala na pola puta, nije išla na nužno smanjenja proračunskih izdataka: državni je sektor upio sav raspoloživi kapital u zemlji, išlo se na povećano zaduživanje kako bi se financirala velika potrošnja, privatni se sektor snalazio kako je mogao i rezultat svega je to da se Hrvatska oporavlja najsporije od svih.

Kada se danas, dvije godine poslije, pogledaju ključni podaci o stanju u zemlji: broj zaposlenih, nezaposlenih, visina plaće, iznos duga i kretanje BDP-a, vidi se da je proračunska stabilizacija bila privremena. U dvije godine premijerskog mandata Jadranke Kosor Hrvatska je izgubila 145 tisuća radnih mjesta, dobila je 51 tisuću nezaposlenih više, a broj novih umirovljenika koje je Hrvatska dobila u dvije godine od 46 tisuća odgovara broju stanovnika Šibenika.

Nitko ne plaća

Zemlju trese masovna nelikvidnost, prezaduženi građani i tvrtke nagrizaju stabilnost navodno uspješnog bankarskog sustava, industrija je na koljenima, realna vrijednost plaća niža je nego 2009. godine, BDP ima jedan od većih padova među tranzicijskim zemljama, ali za to su vrijeme porasli javni i vanjski dug države, a bitno je veći i proračunski deficit. Hrvatska godišnje za kamate plaća približno 3 posto BDP-a i dok god stope rasta budu ispod 3 posto, nacija će jesti vlastitu supstanciju. Posljednje prognoze kažu da rast veći od 3 posto ne treba očekivati prije 2015. godine, pa i u nekom srednjem roku, zapravo, slijedi nazadovanje zemlje, neovisno u ulasku u EU.

Jadranka Kosor je u pola svog mandata uspjela završiti pregovore s EU i osigurati da Hrvatska postane 28. članica europske obitelji, ali taj "uspjeh" njezini građani uglavnom ne osjećaju jer se bore s neizvjesnošću, padom standarda, besposlicom i apatijom.

Grčki sindrom

Zahvaljujući Rumunjskoj i Bugarskoj, Hrvatska neće biti najsiromašnija članica EU prema BDP-u po stanovniku, ali s obzirom na startne pozicije i potencijale koje je imala, sigurno se može smatrati najvećim tranzicijskim gubitnikom. Hrvatska ulazi u EU kao rizična, visokozadužena zemlja sa 46 milijardi eura vanjskog duga, zbog kojeg se sve češće uspoređuje s Grčkom, a jedina njezina prednost pred tom zemljom jest to što je manja pa je i cijena eventualnoga spašavanja bitno niža.

Od iduće se vlade očekuje da javne financije vrati u opće prihvaćene okvire, prije svega da smanji potrebu države za zaduživanjem i njezin utjecaj na gospodarstvo.