U svijetu postoji jedno carstvo… govorila je pjesmica jedne dječje emisije još u prošlom stoljeću. Koje desetljeće kasnije za HTV-ovu emisiju “Drugi format” urednice i voditeljice Vlatke Kolarović mogle bi se upotrijebiti iste riječi jer ona je danas jedino ‘carstvo’ u kojem, recimo, neki književnik, arhitekt ili pak filozof može govoriti 40 minuta i pri tome nema konkurenciju u programu niti jedne druge nacionalne televizijske kuće.
Nisu slabi i ofucani
A kada je kretala još 2005., ni sama Vlatka nije imala njenu jasnu viziju, ali našla je recept trajnosti.
- Odlučila sam da ću raditi emisiju u svakom segmentu onakvu kakvu ja želim, u kojoj ću ja biti ja i raditi teme koje me osobno zanimaju. To je bio jedini kriterij i ostao je takav do danas. To je tajna jer osjeća se da mi nitko ništa ne smišlja, da ne radim za nekoga, već iskreno razgovaram s gostima i imam svijest da gledatelji televizijskog programa nisu samo iz Zagreba, nego iz cijele Hrvatske. Iza emisije cijelo vrijeme stoji ista ekipa, uhodani smo, nemamo nikakav budžet, ne možemo putovati i jako smo osiromašeni. Recimo, za budžet jednog showa Marka Tolje koji je otkazan nakon prve emisije mogu se napraviti 64 “Druga formata”, dakle naše dvije sezone. Takvi su omjeri na televiziji, ali mi još ne izgledamo toliko slabo i ofucano u odnosu na spektakle na koje se troši puno novca. Kada bismo imali bolji budžet, dovodila bih više svjetskih gostiju i radili bismo možda više svjetskih tema, ali ne damo se – priča Vlatka čiju smo zadnju emisiju prije ljetne stanke upravo odgledali, a s jesenskom shemom vraća se u svojoj devetoj sezoni. Od lani je Vlatka i urednica programa za kulturu, ali prema svojim suradnicima nije stroga. Kaže, nema potrebe, jer u svom su poslu odlični.
Rođena Puljanka koja sto puta godišnje poželi centar Zagreba u kojem živi zamijeniti Istrom završila je komparativnu književnost i lingvistiku, a na HTV-u je, kako to obično biva, završila slučajno.
Sudbina ju je odvela na televiziju, slučajnost joj dala priliku da smisli “Drugi format”, a emisija joj je, osim posla u kojem uživa, donijela i ljubav.
Bračne svađe pod kontrolom
- Redatelj emisije Vladislav Knežević moj je suprug i tamo sam ga i upoznala. Mnogi ni ne znaju da smo u braku, a ne znaju to ni naši gosti. Ustvari, da nije bilo njega, ne bi nikada bilo ni emisije jer kada je pokretana, ja nisam znala kakva je procedura nastanka takvog projekta. On je znao što želi, jako je zagrizao pa se i sada vidi da ona ima dobar redateljski rukopis, a ja sam nekad bolja, nekad lošija. Uglavnom, dobro se slažemo, ali znali smo se posvađati u montaži kada je on mislio samo na sliku, a ja samo na sadržaj. Otkako radimo, sve kao da idemo uživo i ništa od materijala ne režemo, a bračne svađe su nam pod kontrolom – smije se Vlatka.Roditelji su dvojice sinova, Jana i Bartola, od četiri i pet godina, za koje mama kaže:
Uz moj posao teško je organizirati se, ali spašava me jedna djevojka Ivana koja ih čuva, idu i u vrtić, a imamo i baku. Dobri su i uspijevamo se nekako pohvatati. Navikli su da mama radi!
Vlatkine godine predmet su polemike na forumima, pa joj zbog mladenačke energije mnogi daju trideset godina, na što ona simpatično odgovara:
- Navršila sam 40 i na silaznoj sam putanji jer najbolje godine su iza mene! Premda se Branka Kamenski s tim ne bi složila, ona tvrdi da najbolje tek dolazi. Mladolika sam, ali godine su tu. No sretna sam kada pomislim da starim s ljudima koje volim i da skupa prolazimo sve sreće i nesreće. Tada i u starenju ima nešto lijepo i ne bih voljela imati opet 20 i biti s nekim drugim.
A s prijateljima će proslaviti i ulazak Hrvatske u EU za koji prognozira:
- Svi propadamo i propast ćemo ili pred vratima Europe ili u njoj. Odlučili smo u nedjelju dočekati EU s pravom balkanskom svinjom i francuskom salatom kod Dražena Ilinčića u stanu u Vlaškoj s pogledom na Trg bana Jelačića. Prije ponoći ćemo slušati “Odu radosti”, a u ponoć “Requiem”. To je stav naše redakcije. Uglavnom, kapital nas je sve pretvorio u robove, sve ima cijenu i ne postoje one dobre stvari koje je imala socijalna država, a koje ni ova ljevica na vlasti nimalo ne njeguje. Ponekad mi se čini da je jedini izlaz odlazak iz zemlje. Neka mi ponude neku Skandinaviju, imala bih hrabrosti otići. A ne bih bila nezadovoljna ni s Parizom!