U moru važnih tema koje su zapljusnule Hrvatsku ovog siječnja, ona o drastičnom smanjenju stanovništva posebno je bolna. Pače zloćudna. Hrvatska je u samo tri desetljeća (doduše i jednog rata) ostala bez milijun stanovnika, što je u prosjeku više od dvadeset posto.
A ono što je apsolutno najstrašnije je to da taj strahoviti deficit ljudi uopće nije zabrinuo hrvatsku političku elitu, koja je trenutačno u fazi da uopće ne zna prijaviti niti boravište ni prebivalište čak ni za najužu obitelj. Ta iz dana u dan sve brojnija elita tako u miru i obilju nastavlja sa starim politikama i navadama.
Međusobno se, kao, svađaju i polemiziraju, a pri tome jednoglasno uvode euro, kupuju ratne avione i borbena kola, hladnokrvno se pripremaju za rat Rusije i Ukrajine, hvale se velikim navodnim uspjesima u postpotresnoj obnovi te staloženo pripremaju enormno poskupljenje struje i plina. Poeziju ne čitaju. Ni hrvatsku, ni stranu, uostalom, kao ni većina Hrvata.
A da je kojim slučajem čitaju, onda bi u baladi Antuna Gustava Matoša “Iseljenik” koju je i akademkinja Dubravka Oraić-Tolić uvrstila u knjigu Matoševih pjesama i epigrama koju je još krajem 2020. godine objavila Matica hrvatska, mogli pročitati na što im sliči današnja Hrvatska. Stanje je u današnjoj članici Europske unije navlas isto kao i u ono davno vrijeme nepopravljivog A. G. Matoša, koji je jedno vrijeme svog života živo zagrlio i pravašku, buntovničku ideologiju.
“Na dalek evo krećem put, spram ružnih tuđih strana, od bola puca moja grud, u srcu pišti rana: oj, zbogom kućo, drago selo zbogom, ja ostah samac, sam sa mojim Bogom”, pisao je nesretni Gustl i česti intelektualni izgnanik u pravaškoj pjesmi (tako ju je nazvala Dubravka Oraić-Tolić) koju je 15. travnja 1911. godine objavila “Hrvatska sloboda”, tjednik koji je početkom 20. stoljeća izlazio u Karlovcu.
“Sa grunta mog me tjera dug, za porez i lihvara zaplijeniše mi već i plug, dok čopori Mađara, ko nekad Turci ono malo grabe, što ostade od doklaćenog Švabe. Tek nebo, more, magla, dim – ah, osto doma da sam! Al živjet doma nemam s čim, na svomu prosjak ja sam, jer rodna zemlja sinu je tuđina, a Hrvatska je strancu domovina!”
Tako je Matoš realistično, ali i vizionarski pisao prije stotinu i deset godina. Vizionarski, jer situacija se otada unatoč svim mogućim dobro plaćenim i hranjenim institucijama s hrvatskim predznakom u rasponu od Hrvatske narodne banke pa do Hrvatske banke za obnovu i razvoj, gotovo uopće nije promijenila.
“Ko slijepac hajd u novi svijet, da budem novo roblje, i ne znam gdje ću samac mrijet, a seosko će groblje, pod križem moga djeda čekat mene, dok vani budem crko, kao štene. Ah, proklet bio onaj čas, kad rodih se Hrvatom, jer tuđinski nas glođe pas, a konop nam za vratom, dok zemlja naša ima samo groba, za svaki trzaj hrvatskoga roba”, niže doista potresne i dramatične stihove Matoš, čiju poeziju očito premalo poznajemo.
A nema je tako puno. Svoju baladu koja ima i obavezni pomalo stereotipni i mačistički melodramski dio u kojem se iseljenik boji da će mu se, dok živi u tuđini, raspasti i obitelj, pa ga ga više neće prepoznati ni rođeni sin, a da mu vjerna neće ostati niti žena, Matoš završava stihovima:
“No što će meni tuđi krov, sloboda tuđeg kraja? Tek kod kuće je blagoslov, a svog bez zavičaja je teško živjet, teže još umrijeti: jer svaka ptica k svome jatu leti. Slobode traži samo gdje ti zbori majke mlijeko! Po narodu si svome sve, bez njega – Niko, Neko, pa plačeš ko nad vodom Babilona, na zvuk kad misliš seoskoga zvona.”
Tako je Matoš zborio 1911. godine, kada Hrvatska nije imala ni s od samostalnosti i kada je bila gospodarski slaba. Pisao je ove stihove o iseljenicima naš pjesnik i prozaik, polemičar i kritičar te po mnogima prvi hrvatski profesionalni pisac uoči Prvog svjetskog rata, još jedne tragedije koja nije poštedjela ni Hrvatsku. Ima u Matoševim stihovima zastarjele romantike i prevelikog pojednostavljivanja. Ima tu mizoginije i za njega uobičajenog fatalizma.
Ali ima u tim stihovima i puno točnih opažanja koja su aktualna do dana današnjega, kada je hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, a hrvatska puška na hrvatskom ramenu. Kako to, kako to, pitaju se hrvatski građani, ali očito ne i hrvatski političari. Njih ne brinu Gustlovi stihovi “rodna zemlja sinu je tuđina, a Hrvatska strancu domovina”.
I možda su čak i u pravu. Jer nije problem u strancima, nego u nama koji smo postali stranci u vlastitoj zemlji.
>> VIDEO Demograf Šterc o doseljavanju stranaca: Zamjena stanovništva u Hrvatskoj počela je prije dvije godine
Problemi sa logičnim zaključivanjem. Naime, ako je situacija loša kao u Matoševo vrijeme tada smanjenje broja stanovnika mora biti dobra stvar. Manje stanovnika - manje mizerije, ne? Kriviti današnje političare za smjer utvrđen devedesetih isto nema smisla.