U filmskom i nacionalnom kupleraju ordinarno kurvanje postaje oltar umjetnosti i domovine

Kako raditi u kupleraju a ne biti kurva? Kako živjeti u nacionalnom kupleraju a ne poprimiti kurvinske manire? Kada bi se čovjeka moglo smatrati lošim vodičem za glupost, onda bi možda i urnebes spominjanih nelogičnosti bio sveden na endemične iznimke zaglavljene u utičnici.

Ovako, posljednjih nekoliko mjeseci doslovno smo zapljusnuti terorom seksualnog uznemiravanja i ispada da je u svijetu filmskih zvijezda, u tom drečećem Hollywoodu svatko tko imalo drži do sebe i tko nešto znači ili nekog seksualno uznemiravao ili je bio uznemiravan. I zadnjem je idiotu jasno da se tu radi o potencijalno groznim stvarima, ali ono što daje ipak posebnu draž ovoj pa gotovo katoličkoj povlastici prakticiranja vjere jest da se razine ugnjetavanja otkrivaju s počekom od 20 godina. To znači da jedino ratni zločin i “sapunanje mačora” pred kolegicom ne zastarijeva. Naravno da ne treba zanemarivati ni strah od utjecajnih i moćnih i sve mogućnosti njihove osvete, ali ipak sam nekako skloniji povjerovati da se tu radi o nečemu potpuno drugačijem. Ne znam što bi me nakon nekog takvog iskustva, da te obezličena tjelesna masa natjera da je gledaš dok se tušira, zadržalo u filmskoj branši 20 godina i još usko surađujući s tipovima koji seksualnu realizaciju traže u ponižavajućoj objektivizaciji druge strane. Ako već ne bih objelodanio, sigurno bih se maknuo iz tog kola golih i neapetitnih. Međutim, uznemiravane drugarice redom su ostajale u poslu primajući kao lijek za izranjavanu dušu i vid milijunske glumačke honorare, a onda se nakon dva desetljeća događa čudesno duševno otkrivenje u potrebi da se svijetu objave užasi kojima su mučenice bile izložene. Razmjeri postaju takvi da optužbe koje pljušte neodoljivo podsjećaju na vrijeme McCartyja kada se nisi smio sagnuti da pokupiš knjigu crvenih korica, kao što ispada da se posljednjih desetljeća nisi smio sagnuti po sapun. Što se to u međuvremenu dogodilo da su se toliki jezici razvezali, a tolike gaće popadale? Jednostavno rečeno, seksualno uznemiravanje koje je prije dva desetljeća bilo poslovna prilika, postalo je u međuvremenu repromaterijal amorala. Šutjeti toliko dugo a znati što netko radi, znači mlade kolegice i kolege koji dolaze posve ravnodušno prepustiti malignom svijetu nakaza, kalkulirajući u sebi do koje mjere isplativosti treba forsirati rođeni želudac. Sa savješću smo ionako raskrstili, ona je postala saveznik lukrativnom shvaćanju umjetnosti kao posla.

Showbusiness. Mi s druge strane platna mogli smo pretpostaviti da sve filozofski počiva na ideji kupleraja, ali ipak nismo mogli doprijeti do „marijanske brazde“ ovog kurvanja, kanjona dubokog i mračnog koji bi nas mogao preneraziti da i sami nismo sudjelovali ili bili akteri mnogo mračnijeg i pokvarenijeg kurvanja. Jer ako je nekim hollywoodskim glumicama trebalo 20 godina da shvate i vrisnu da su seksualno uznemiravane, većini Hrvata je trebalo gotovo pola stoljeća da počnu vikati kako su nacionalno uznemiravani. Strahote koje su trpjeli u prošlom režimu usudili su se reći tek kad su se debelo izvukli iz debelog crijeva Partije, podosta nakon prvih demokratskih izbora. No, kao i glumački svijet, i oni su uglavnom šutjeli jer su od te šutnje dobro živjeli i jer su znali da će, kad se pokaže prilika, vrlo lako još jednom izokrenuti vlastiti želudac i siktati optužbe da se nije smjelo zato što oni nisu zapravo htjeli. To su oni ljudi koji su se dobrovoljno tuširali s partijskim sekretarima, koji su se neskriveno oduševljavali što mogu biti prisutni na samozadovoljavanju najvećih dogmatika, koji su dosljedne u onom sustavu napadali da su preveliki Hrvati, a danas ih prokazuju kao premale Hrvate. Opet dobrovoljno gledaju nove gospodare kako se tuširaju, nude im, čak i kad to nitko od njih ne traži, potpuni doživljaj nacionalne masaže s neminovno nesretnim krajem i kunu se da će se opet kleti, kad dođe vrijeme, da bi i o ovome sustavu sve ispričali samo da su smjeli. Jer tada se ništa nije smjelo; nije se smjelo ići u crkvu, nije se smjelo reći da si Hrvat, nije se smjelo reći da ne želiš u Partiju, nije se smjelo izreći svoje mišljenje. Vjerujte, osobno sam onda provjerio, sve ste te stvari nekad mogli napraviti. Ovisilo je samo o vama. Za razliku od danas kada se posve slobodno može reći, recimo, da si bio Srbin, da se ne sjećaš što si radio kao predsjednik Vlade, da, ako je kriminala i bilo, nije ga bilo pred tobom, da si postao borac protiv korupcije jer imaš iskustvo s obzirom na to da si korupcijom sve i stekao, da te se nema što sumnjičiti jer si s lovačkom puškom čučao u Saboru 1991., da si sve radio u ime domovine, kao velik i častan Hrvat. Kao i hollywoodske drugarice koje jednostavno nisu smjele reći da su seksualno uznemiravane, nisu smjele reći da ih se prisiljava na tjelesni horor, nisu smjele reći da to čini mnogi šef, nisu smjele reći da to nisu smjele reći. U oba slučaja ordinarno kurvanje postaje žrtvovanje, a kupleraj oltar umjetnosti i domovine. Neizrecivo gađenje osjećam prema trenutku u kojem živimo.

Vrijeme bez časti proizveli su, ne samo oni bez časti nego i oni obeščašćeni, oni koji nas gledaju u oči i svjedoče nam hladnog izraza lica da se moralo šutjeti jer su bila takva vremena. I tako se vraćamo na pitanje s početka teksta; može li se živjeti u nacionalnom kupleraju a ne poprimiti kurvinske manire? Teško, jer od svakog se od nas bar jednom tražilo da u živo gledamo „sapunanje mačora“.