Epohalna bitka zemalja izvoznica nafte udruženih u kartel OPEC i američkih proizvođača ušla je početkom 2017. godine u novu fazu. Bitka se vodi za osvajanje statusa „globalne središnje banke“ za sirovu naftu ili pozicije “swing-producera”, onoga tko će svojom proizvodnjom uspostavljati i održavati globalni balans ponude i potražnje za naftom, a time će određivati i cijenu tog energenta još nezamjenjivog za mobilnost ljudi. Situacija na „ratištu“ osobito se brzo mijenja otkako je 20. siječnja stupio na dužnost novi američki predsjednik Donald Trump. Budući da se ne odražavaju linearno na cijenu benzina i dizela u maloprodaji, promjene na svjetskom tržištu sirove nafte za mnoge se odvijaju neprimjetno, a zapravo su dramatične. U zadnjih godinu dana cijena sirove nafte na američkoj robnoj burzi točno se udvostručila. Tijekom ljeta prošle godine nešto se bila korigirala, s 50 na 40 dolara za barel (riječ je o „američkoj“ ili WTI nafti), a od tada do danas ima blagi, ali očigledni uzlazni trend. U četvrtak u podne po našem vremenu cijena joj je bila gotovo 53 dolara. Znači li to da ćemo ove godine vidjeti i cijenu od 60 pa čak i 70 dolara za barel, kako prognoziraju neki analitičari? Za „europsku“ ili Brent naftu to se čini gotovo izglednim jer joj je cijena već nadomak 56 dolara. No, kretanje cijene nafte izrazito je nezahvalno prognozirati jer na nju, kao na malo koju drugu robu ili energent, djeluju najmanje tri snažne sile.
Šok tehnološke revolucije
Cijenu nafte, kao i svake druge burzovne robe, formira odnos ponude i potražnje na tržištu. Ali, na nju djeluju i geopolitičke silnice, politički odnosi i prilike na područjima gdje se ona najviše eksploatira. Naposljetku, nafta se pretvara u vrijednosne papire kojima se trguje na financijskim tržištima i čija je cijena izložena špekulativnim pritiscima koji nerijetko gube racionalnu vezu s „fundamentalnim pokazateljima“ poput troškova proizvodnje. Ovom prilikom, međutim, posvetit ćemo se samo najnovijem razvoju odnosa ponude i potražnje za „fizičkom“ naftom. U prvoj dekadi novog tisućljeća Amerika je svijet „konvencionalne“ nafte šokirala tehnološkom revolucijom eksploatacije ugljikovodika iz podzemnih slojevitih neprotočnih stijena njihovim hidrauličkim razlamanjem s površine tla. U samo nekoliko godina SAD je do početka 2015. s prosječnom proizvodnjom od 9,6 milijuna barela na dan obnovio staru slavu jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte. Konvencionalni ili klasični proizvođači odlučili su na taj „napad“ odgovoriti zadržavanjem vlastite proizvodnje na prijašnjoj razini i zadržavanjem svojih kupaca. Uz stagnaciju potrošnje u bogatim zemljama, zagušili su globalno tržište svojom ponudom pa se cijena sirovoj nafti srozala na samo 25 dolara za barel. Pad skuplje američke „nekonvencionalne“ proizvodnje iz šejla od ljeta 2015. do ljeta 2016. smanjio je ukupnu američku proizvodnju na 8,4 milijuna barela na dan, a broj aktivnih bušaćih garnitura u potrazi za naftom i plinom na američkom tlu sa 1575 strmoglavio se na samo 337. Klasični proizvođači i izvoznici nafte okupljeni u kartelu OPEC na niskoj cijeni nafte izgubili su stotine milijardi dolara, ali mogli su proglasiti veličanstvenu pobjedu.
Već prvih dana siječnja vodeći OPEC-ovi izvoznici obavijestili su svoje kupce o smanjenju isporuka
Pobjedu su, međutim, mogli jednako tako proglasiti i američki proizvođači iz šejla: razvojem tehnologije horizontalnog bušenja i frakturiranja mnogi među njima, pogotovo oni na izdašnijim nalazištima, učinili su svoju proizvodnju isplativom i uz cijenu nafte od samo 40 dolara. Pad američke proizvodnje tako je zaustavljen na još uvijek respektabilnih 8,4 milijuna barela, a mnoga već otkrivena pa čak i izbušena polja samo su čekala rast burzovne cijene nafte. Potkraj prošle godine situacija je za zemlje izvoznice nafte postala financijski neizdrživa pa se kartel uspio dogovoriti da će s globalnog tržišta ukloniti viškove, da će dopustiti da potražnja nadmaši ponudu, da će izazvati očekivanje blage nestašice i tako povisiti cijenu sirove nafte. OPEC je odlučio od siječnja ove godine smanjiti svoju proizvodnju za prosječnih 1,2 milijuna barela, s iznimkom Libije, Nigerije i Irana, a priključile su mu se i neke druge zemlje, među kojima je najvažnija Rusija, s obećanim smanjenjem proizvodnje od još 600 tisuća barela na dan. Cijena WTI nafte odmah je preskočila 50 dolara. Danas, nakon što je prošao prvi mjesec provedbe OPEC-ove odluke s kraja studenoga, mjere se njezini prvi rezultati. Već prvih dana siječnja vodeći OPEC-ovi izvoznici obavijestili su svoje kupce o smanjenju isporuka. Prema nekim podacima, ukupno je OPEC u siječnju smanjio isporuke za oko 800, prema drugima za oko 900 tisuća barela na dan, što je još za 300 do 400 tisuća barela ispod plana. Znatno više nego što se obvezala proizvodnju je smanjila Saudijska Arabija, čak i više nego što su mnogi analitičari smatrali mogućim i vjerojatnim. No, Irak, Emirati i Venezuela smanjili su je nedovoljno, dok su je Libija i Iran znatno povećali. U svakom slučaju, višak ponude nad potražnjom počeo se u svijetu topiti i mnogi su se analitičari obradovali da se cijeni nafte „ukazalo svjetlo na kraju tunela“. Viša cijena nafte trebala je oživiti zaustavljena ulaganja u istraživanje nafte i plina, pogotovo one s većim troškovima, u dubljem podmorju i u polarnom krugu, te otvoriti nova radna mjesta u naftnoj industriji.
Prigušena i pritajena Amerika
Ali, navala optimizma nije potrajala. Već i sa samim očekivanjem rasta cijene nafte, prigušena i pritajena američka proizvodnja iz šejla ponovo je živnula – i to brzinom koja je nadmašila uzlet iz 2014. - 2015.! Broj aktivnih bušaćih garnitura u SAD-u, o kojem redovito izvješćuje servis Baker Hughes Oil Rig Count, od ljeta 2016. do danas sa 337 porastao je na 562, gotovo se udvostručio, premda je još daleko od maksimalnih 1575. Proizvodnja sirove nafte u Americi u samo pola godine s 8,4 porasla je na gotovo devet milijuna barela na dan, a taj porast od oko 600 tisuća barela na dan gotovo da je posve poništio OPEC-ovo smanjenje proizvodnje! Istodobno je na tlu „donjih 50“ saveznih država Amerike u neprotočnim slojevitim stijenama u podzemlju na različitim dubinama otkriveno još nekoliko golemih nalazišta ugljikovodika. Sve to govori da globalni “swing-producer”, ili onaj tko je sposoban brzo snižavati i povećavati proizvodnju i tako balansirati svjetsku ponudu i potražnju, više nije Saudijska Arabija, nego to sve više postaje prilagodljiva, žilava i tehnološki nevjerojatno agilna američka naftna industrija. No, tek bi cijena iznad 60 dolara ponovo omogućila američkim proizvođačima da aktiviraju većinu svojih nalazišta i bušotina. To će, međutim, biti snažan motiv zemljama članicama OPEC-a da ne smanjuju proizvodnju…
U siječnju su se, međutim, u sliku globalnog naftnog tržišta ugurala još dva silovita događaja. Prvi je bio dolazak u Bijelu kuću Donalda Trumpa, a drugi nagli porast američkih i svjetskih zaliha sirove nafte i naftnih derivata.
Već u predizbornoj kampanji (više na društvenim mrežama i javnim istupima, nego u službenim dokumentima) Donald Trump obećavao je deregulaciju američkoga energetskog sektora, smanjenje uvoza energenata iz „neprijateljskih“ zemalja i postizanje neovisnosti Sjedinjenih Američkih Država o uvozu energenata. Deregulacija je značila ukidanje brojnih administrativnih ograničenja u zaštiti okoliša, brže i jednostavnije izdavanje dozvola, dopuštanje istraživanja nafte i plina na državnom zemljištu, ukidanje ograničenja za korištenje ugljena u proizvodnji energije i slično. Već u prva dva tjedna kao predsjednik, Trump je odobrio gradnju dva velika naftovoda, Keystone i Dakota, a sankcije koje je uveo Iranu zbog testiranja novih raketa mogle bi otežati i uvoz nafte iz te zemlje.
‘Bildanje’ nije od jučer
Porast zaliha sirove nafte i naftnih derivata u SAD-u analitičari pripisuju pojačanom remontu američkih rafinerija, uobičajenom u ovo doba godine. No, stanje američkih rezervi od oko 1,35 milijardi barela za oko 150 milijuna barela veće je od petogodišnjeg prosjeka i njihovo „bildanje“ nije od jučer. Ono traje od prvih dana 2015. godine i zapravo bi moglo biti još jedno moćno američko oružje za kontrolu „neprijateljskih“ proizvođača. Cilj takve politike očito je stabilizacija globalnog tržišta i dizanje cijene nafte prema razinama isplativim za američke proizvođače, ali opet ne tako visokima da bi „protivničke“ arapske zemlje na nafti ubirale skandalozne superprofite.