Ako je i dio priča o pokoljima u organizaciji Sadama Huseina točan, on zaslužuje najtežu kaznu. Ali, je li baš smrtnu? I ova je presuda povod za razmišljanje o tome ima li čovjek pravo oduzeti tuđi život, čak i kada je riječ o zločincu. Strahota nekih zločina i osjećaj za pravdu mnogima je argument za smrtnu kaznu. Kršćanstvo, za razliku od nekih drugih vjera, zabranjuje oduzimanje tuđeg života. Iako je praksa crkve takvo načelno stajalište kroz povijest znala izvrći ruglu, kršćanstvo je zacijelo pridonijelo tomu da Europa nema smrtnu kaznu. Njezinim ukinućem uvjetuje se članstvo i u EU i u Vijeću Europe. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i hrvatski Ustav zabranjuju smrtnu kaznu. I zbog svoje tradicije i zbog svih negativnih aspekata koje ona ima, uključujući i nepopravljivost nerijetkih sudskih pogrešaka. Dvojbe o smrtnoj kazni ponajbolje je izrazio veliki hrvatski stručnjak za kazneno pravo, pokojni profesor Bayer, kada je rekao da je silno protiv smrtne kazne, ali da se uvijek nađe slučaj u kojem mu je žao što je nema. Sigurno, presuda Sadamu nije presuda “običnom” kriminalcu i u njoj se javljaju mnogi, ne uvijek jednoznačni problemi političke naravi: je li se sudilo pravedno, kakav je bio utjecaj SAD-a, društveni kontekst suđenja...
Da se Sadamu moglo suditi na Međunarodnome kaznenom sudu (ICC) u Haagu, ne bi bilo smrtne kazne. Taj je sud ne poznaje. Bilo je zemalja koje nisu potpisale statut suda jer su ga smatrale dizajniranim prema europskom poimanju pravde. Nisu pristale na sud koji sudi za najteže zločine, a nema najtežu, smrtnu kaznu. To zahtijeva da stalno imamo u svijesti kako današnji svijet počiva na velikim kulturnim i civilizacijskim razlikama. Ono što nama nije prihvatljivo, kao što meni nije smrtna kazna, makar i Sadamu, drugima može biti najmoralniji čin. Zato, prosuđujmo oprezno i pustimo Iračane neka danas sude, a sutra preispituju svoju povijest.