S predajom Josipa Perkovića Njemačkoj započeo je proces, put bez povratka, u kojem će u idućem vremenu, kraćem ili duljem, polako početi ispadati kosturi iz ormara mračne komunističke prošlosti. Mnogima, od gospodarstva, bankarstva preko politike pa sve do medija već se sada tresu gaće, pa su se neki, nakon predaje Perkovića, sjetili da imaju uvjete za mirovinu. Kako države nastale raspadom Jugoslavije, a među njima je i Hrvatska, nisu u stanju same provesti taj proces, zapravo neki oblik lustracije, za njih će to učiniti EU, i iz nekih svojih interesa, dakako. Tako i činjenica da je Srbiji kao jedan od uvjeta pristupanja EU postavljeno otvaranje arhiva Udbe i KOS-a dovoljno govori sama za sebe.
Budući da i Večernji list ovom teškom i zahtjevnom procesu kroz pera mnogih svojih autora i izdanja daje svoj doprinos, kao i posljednjom knjigom i filmom o djelovanju KOS-a u Hrvatskoj, u prošlom Obzoru pisalo se o fenomenu novinara koji su bili suradnici KOS-a. Kao i do sada, o suradnji mnogih hrvatskih novinara sa tom zloglasnom službom, koja je svoj krvavi rukopis na poseban način ispisala na Ovčari i Srebrenici, uglavnom se oslanjalo na iskaz KOS-ova agenta Radenka Radojčića u slučaju “Labrador”, pri čemu se propušta jedan drugi, jednako relevantan izvor. Radi se o svjedočenju bivšeg majora KOS-a Mustafe Čandića u procesu protiv Slobodana Miloševića, čiji se iskaz u Haagu u svim bitnim stvarima poklapa s Radojčićevim u Zagrebu, ali što se tiče novinara suradnika KOS-a, g. Čandić još proširuje tu mrežu.
No kod svjedočenja g. Čandića postoji problem. Čandić je bio jedan od aduta tužiteljice Hildegard koja je u procesu Miloševiću bila zadužena za zločine u Hrvatskoj. I dok je jedan dio svjedočenja g. Čandića bio javan, onaj u kojem govori o novinarima suradnicima KOS-a u Hrvatskoj je bio tajan. Stoga, sve dok Sud ne skine oznaku tajnosti nije moguće objaviti imena i prezimena novinara o kojima je govorio Čandić, tek mogu reći načelno da mreža novinara suradnika KOS-a obuhvaća veoma poznata imena koja i danas djeluju u veoma istaknutim medijima. Ti novinari/novinarke posebno su se iskazali u procesima protiv pojedinih hrvatskih generala te u promicanju određenih nevladinih udruga za “suočavanje s prošlošću”. Neke od njih koje u svom zatvorenom svjedočenju u Haagu spominje g. Čandić, što me je šokiralo, odlikovao je predsjednik Josipović za “osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanju pravde i demokracije te otkrivanju istine”, što je bilo na granici groteske i cinizma. Budući da je s predajom g. Perkovića Njemačkoj jedan proces nepovratno započeo, želim vjerovati da je g. Josipović to učinio iz neznanja i neinformiranosti jer, kako spomenuti proces bude odmicao, i ta novinarska gospoda doći će na red kao i istina o “njihovu osobitom ljudskom i profesionalnom doprinosu borbi za ljudska prava, pravdu i istinu”...
Prije nekog vremena, kada sam vidio da g. Čandić u sarajevskom Oslobođenju obavlja demontažu i drugih medija i novinara “u regionu” koji su surađivali s KOS-om (dao je pisanu izjavu tom listu u kojoj dokazuje da je vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić surađivao s njim dok je bio u KOS-u), pokušao sam preko nekih ljudi koji ga poznaju doći s njim u kontakt. No, od toga ne bi, navodno, bilo fajde, rekoše, jer ni on ne smije govoriti o svom zatvorenom svjedočenju, kao što je progovorio o g. Radončiću koji je, eto opet cinizma, 2012. godine postao ministar sigurnosti BiH.
Stoga, što se tiče naših novinara KOS-ovaca koje i danas svakodnevno gledate i čitate, treba se još malo strpjeti. U tu svrhu, u smislu daljnje europeizacije i demokratizacije hrvatskog javnog i medijskog prostora, upućujem ljubazni apel Hrvatskom novinarskom društvu i g. Zdenku Duki da od predsjednika Haaškog suda zatraže skidanje oznake tajnosti s toga dijela svjedočenja g. Čandića, kako bismo se kao društvo pokazali zrelima sami, bez pritisaka iz EU, suočiti dalje s tom mučnom problematikom. Time bi i Hrvatsko novinarsko društvo dalo uistinu osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije, te otkrivanja istine. Ako su, s pravom (!), žurno reagirali na onaj izmet bačen na g. Antu Tomića, vjerujem da se ni na ovaj dobronamjerni apel neće oglušiti.
Koliko ih je iz ovoga cijenjenoga lista?