U Hrvatskoj 2031. milijun starih i 500 tisuća mlađih od 14: Starost će za mnoge biti mučna

Bila sam jedna od šest njegovateljica Njemice u kolicima sve dok nije umrla. Nije imala djece i država joj je omogućila do smrti dostojanstven život kod kuće jer nije željela ići u dom. Sama je birala koliko će koja od nas njegovateljica dnevno provesti s njom vremena. Ja sam bila zadužena za druženje s njom, odlazak u kino, šetnju gradom... Često bih kod nje i prespavala. Njegovateljice su bile iz Bugarske, Rumunjske, BiH, Srbije – govori Hrvatica iz BiH, koja s mužem i punoljetnim djetetom živi u Frankfurtu.

Nakon smrti starice, njezin stan pripao je državi. Da je posljednje godine željela provesti u domu i imala djecu koja dobro zarađuju, oni bi morali financirati njezin smještaj ako ga ne bi mogla platiti od mirovine ili prodaje nekretnine. Nije moguće kao kod nas da županije ili država plaćaju smještaj starih roditelja imućne djece, a da oni nakon smrti roditelja naslijede njihove nekretnine.

Temelj svakog humanog i uređenog društva je prvo briga za djecu, pa onda za stare da dostojanstveno prožive posljednje godine, zbog čega je i život srednje generacije kvalitetan. U Hrvatskoj na dostojanstven život u starosti mogu računati samo imućni.

Hrvatska će 2031. imati 3,7 milijuna ljudi i gotovo milijun ljudi u dobi od 65 i više godina te samo pola milijuna djece do 14 godina prema srednjoj projekciji stanovništva demografa Anđelka Akrapa i Krešimira Ivande. To znači da ćemo dva desetljeća nakon popisa stanovništva 2011. imati 213 tisuća više starijih, a 150 tisuća djece manje. Ako se ne provedu reforme i ne shvati koliko je važna demografska politika, starost u Hrvatskoj bit će još mučnija i teža nego danas.

Potrošeni prije šezdesete

Jedan od najpoznatijih svjetskih sociologa Gosta Esping-Andersen je prije dva desetljeća tumačio da je pogrešno zagovarati privatizaciju socijalne države ili teret o skrbi za starije i djecu prebacivati na obitelj jer je južna Europa primjer da je posljedica tog “familijarizma” pogoršanje usklađenosti između obiteljskih odgovornosti i zaposlenosti žena, pa slabe sposobnosti obitelji da se bori protiv siromaštva. Dok Njemačka čini sve da povuče medicinsko osoblje i njegovatelje iz jugoistočne Europe kako bi svojim građanima osigurala kvalitetnu skrb u starosti, u nas su ljudi u srednjoj dobi prisiljeni skrbiti i za djecu i za onemoćale roditelje, kojima od prosječnih plaća ne mogu priuštiti skupe privatne domove.

Ne čudi što su naši građani i prije 60. godine potrošeni i lošeg zdravlja, za razliku od građana razvijenih država koji su dobrog zdravlja i sa 70 godina. I njemački ministar zdravstva angažirao se na povlačenju medicinskog osoblja i njegovatelja s Balkana za potrebe starih Nijemaca zbog čega je kontaktirao i sa srbijanskim premijerom Vučićem, a Vučić mu je, kako je ispričao u TV emisiji “Ćirilica”, rekao: “Jako vas poštujem, imate najbolje zdravstvo na svijetu, ali zbog tog pitanja nemojte dolaziti u Srbiju...”.

U nas je suprotna priča. Briga za starije prepušta se privatnim domovima ili djeci. Imamo samo 45 županijskih domova i tri državna. U privatnim domovima cijene su paprene, 5000 kuna za pokretne, 7000 kuna za nepokretne, a u “obiteljskim domovima” od 3000 do 5000 kuna mjesečno. Sociologinja Sonja Podgorelec ističe da u Austriji Filipinke, odlične radnice, drže kompletnu njegu u svim domovima za starije. Drži da ćemo morati uvoziti radnike i da država mora graditi staračke domove te dizati standard usluga za starije, a ne ih samo prepustiti privatnicima.

Morat ćemo uvoziti radnike

– Danas imamo isti broj županijskih domova kao nekoć, a mali privatni domovi se ne kontroliraju, u njima čak i u Zagrebu jedna žena zna biti i kuharica i njegovateljica, a jedna je medicinska sestra na 20 ljudi. Nema medicinske skrbi 24 sata dnevno ni poštene njege starijih. S takvim iseljavanjem i demografskom slikom, ne možemo očekivati dobru kvalitetu života u starosti, pogotovo ne s prosječnom mirovinom od 2500 kuna.

Najjeftiniji privatni domovi su 5000 kuna, a njegovateljice su bez formalnog obrazovanja, upitna je kvaliteta hrane i smještaja, za razliku od državnih domova. Žrtva sustava je i “sendvič-generacija”, najčešće žene srednje dobi koje se skrbe i za djecu i za roditelje, što je iscrpljujuće. Ne možete biti kvalitetan radnik ako se brinete i za djecu i za roditelje, ne trebaju nam uništeni, potrošeni ljudi. To je državni problem.

Nelogično je i da država subvencionira domove imućnima, vani je strogo određeno da ako imate nekretnine, morate ih prodati i sebi plaćati dom, a kod nas imućni ostavljaju nekretnine djeci, a država ili županije plaćaju im dom. To su velike nepravde – govori Podgorelec. Brojni su ljudi, dodaje, cijeli život radili, imaju male mirovine i nisu mogli steći vikendicu, a za njih se nitko kvalitetno ne brine. Djeca im ne mogu platiti dom.

– Zbog negativnih demografskih trendova u sustav socijalne skrbi koji je jedan od zapuštenijih sustava i u kojem se štedi, morat će se više ulagati. Morat ćemo ili pokušati vratiti mlade iseljenike ili selektivno uvoziti radnike.

Decentralizacija sustava provedena je 2001. i skrb o starijima i ovlasti za osnivanje staračkih domova spuštene su na županijsku razinu jer se pretpostavilo da će izdaci o starijima rasti. Nije provedena financijska decentralizacija, županije nemaju dovoljno novca, ni ljudi da bi otvarale nove domove.

Time je  središnja država skinula sa sebe odgovornost za brigu o starijima, a županije same određuju tko ima pravo na smještaj u dom i ne primjenjuju se ni dohodovni ni imovinski cenzus – kaže profesor socijalne politike Zdenko Babić.