U Hrvatskoj nema socijaldemokrata, postoje samo Titovi pioniri željni vlasti

Ljevičarstvo se malo uznemirilo - Ivo Josipović osniva novu stranku, kaže, stranku lijevog centra. Neki mu na ljevici plješću, neki kažu - neka konkurencije, ona potiče na veći rad i trud, neki kažu da ga se ne boje, neki bi da se ljevica ujedini “oko najvažnijih pitanja”. Sam pak Josipović uporno ponavlja da nema reformi i da zato nije htio sa SDP-om. No što ljevica uopće može učiniti u Hrvatskoj i što je ona zapravo? Kao predsjednik države Josipović je pokazao da kopira komunističke prethodnike koji su Jugoslaviju stvorili i održavali na obilju mitova, među ostalim na mitovima o vlasti radničke klase i o samoupravljanju, koji su bili jednako lažni kao i njegov mit o novoj pravednosti.

Jedan je ljevičarski komentator prije koji dan napisao da je taj mit propao kao i Milanovićev Plan 21. Dodamo li Josipovićevim i Milanovićevim obmanama i obmane Ivice Račana dobivamo zbroj svekolike ljevice i njezinih učinaka u samostalnoj Hrvatskoj. Pa se pitamo - je li uopće riječ o ljevici i socijaldemokraciji? U hrvatskom slučaju bilo bi bolje i preciznije govoriti o partizansko-komunističkom naslijeđu. Evo jednog primjera u kojem je naglašena razlika između socijaldemokracije i toga naslijeđa. U jednom ljevičarskom listu bili su zgranuti kad su otkrili da je među potpisnicima peticije Kruga za trg u kojoj se zahtijeva promjena naziva Trga maršala Tita u Zagrebu i ime Siniše Varge, pa su ministra zdravlja strogo priupitali je li riječ o njemu. Varga je otprilike odgovorio: da, to je moje ime, ja sam živio na Zapadu te sam i zapadni socijaldemokrat, za mene je Tito komunistički diktator koji ne zaslužuje da trg dobije njegovo ime. Sve ljevice svijeta imaju podosta toga zajedničkoga, ali gotovo nijedan ljevičar ili socijaldemokrat iz partizansko-komunističke tradicije, a takvi su u Hrvatskoj golema većina, ne bi potpisao spomenutu peticiju i svoj čin objasnio kao Varga.

Za hrvatske ljevičare Tito je mit, oni su, za razliku od Varge, ovisnici o tom mitu, što se, na primjer, ne bi moglo reći za Tuđmana, koji Titu zbog stjecaja povijesnih okolnosti pripisuje određene zasluge za Hrvatsku ne poričući njegova zločinstva i zločinstva njegova režima. Komunističke mitove koji Ivici Račanu u Jugoslaviji nisu silazili s usta usporedite s njegovom u samostalnoj Hrvatskoj promijenjenom retorikom i vidjet ćete da je melodija ostala ista samo su riječi bile druge, pa su crvene jugosvetinje zamijenjene “demokracijom”, “demokratskim rješenjima”, “demokratskim promjenama”, “Europom”, “europejstvom”, “europskim kriterijima”... Istim mitskim zavođenjem kao i Račan služili su se i služe se Josipović i Milanović sa svojom “novom pravednošću”, “Planom 21”, “neophodnim reformama” itd. Iza zastora te ljeporječivosti krije se praksa posve suprotna socijaldemokraciji. Nitko toliko kao Račan u zakonima nije smanjio prava radnika, povećao prava poslodavaca i ostavio nasljednicima toliku, rekordnu nezaposlenost, zaduženost zemlje i rasprodanost njezinih najvećih bogatstava. Josipović je među svojim gospodarskim savjetnicima imao najokrutnije menadžere, plaćenike stranih gazda, koji su podijelili otkaze mnoštvu Hrvata. Na čijoj je strani na simboličan je način pokazao Milanović ručkovima kod tajkuna Tedeschija, a na stvaran način nezapamćeno niskom zaposlenošću, rekordnim brojem otkaza, omogućavanjem bankama najgoreg lihvarstva u Europi, masovnim izbacivanjem sirotinje na ulicu u svakodnevnim ovrhama te zapošljavanjem po rođaštvu i stranačkoj pripadnosti. Dakle, iznevjerivši socijaldemokratska načela, ljevica je u samostalnoj Hrvatskoj, gdje je čine mahom Titovi pioniri, bila djelotvorna samo u čuvanju partizansko-komunističkog naslijeđa, u vlastohleplju, u opstrukciji stvaranja nezavisne Hrvatske, u sotoniziranju Domovinskog rata, u brizi za ćirilicu, homoseksualce i regiju, u opanjkavanju vlastite zemlje u inozemstvu... Stoga je za podsmijeh isticanje razlike u povodu Josipovićeva osnivanja stranke, jer se ljevičari guše u sličnostima.