Željko Kerum ima trudnu ljubavnicu gotovo 30 godina mlađu od sebe i ostavlja suprugu. Pa što? Vijest je zabavna na razini voajerizma i zgodna za proizvodnju više ili manje duhovitih šala, ali politički zapravo nebitna.
Za razliku od američkih političara kojima priznanje preljuba obično donosi kraj karijere, u Hrvatskoj, ali i u ostatku Europe, ne gleda se mrko na taj sitan grijeh. To što je sagriješio bludno Kerumu će malo tko ozbiljno zamjeriti, njegov preljub mnogima je zapravo i simpatičan, a na podsvjesnoj razini uvjerava nas u Kerumovu potentnost, što je vrlina koja se u patrijarhalnim društvima poput našeg i te kako cijeni. Splitski gradonačelnik neće doživjeti ama baš nikakvu političku štetu, financijska je posve druga priča, zato što je prevario ženu niti će birači pomisliti da bi mogao prevariti njih kao što je prevario suprugu. Te se dvije stvari u Hrvatskoj ne dovode ni u kakvu vezu zato što bračna nevjera u političkom životu jednostavno nije tabu. I prije su političari ne samo preživljavali nego i napredovali nakon priznanja da imaju ljubavnice.
Džanki uvijek džanki
Posve bi druga stvar bila da je Kerum na televiziji priznao da ima dečka. Homoseksualnost se jednostavno ne tolerira.
“Tema Kerumova preljuba zatvorena je za dva ili tri dana, ali da je priznao homoseksualnost, o tome bi se govorilo godinu dana. Hrvatsko je društvo još duboko patrijarhalno i seksistički ukorijenjeno i gay osobe izložene su nevjerojatnim pritiscima. Iako nečija seksualna orijentacija ni na koji način ne može utjecati na njegov rad ili sigurnost zemlje, u Hrvatskoj bi to bilo neoprostivo” – smatra sociolog Renato Matić koji kaže da je taj tabu pitanje lažnog morala.
Većina intimno homoseksualnost smatra ne samo neprihvatljivom nego i nepojmljivom i iako takva spolna orijentacija, pogotovu ako je javno deklarirana, čime bi se izbjegla mogućnost ucjene, ne može ni na koji način utjecati na funkcioniranje političara, birači bi je u Hrvatskoj kaznili. Doduše, politički takmaci, osim klerofašističkih, najvjerojatnije ne bi pokušali iskoristiti homoseksualnost za ocrnjivanje protivnika ako ni zbog čega drugog a ono radi čuvanja slike o vlastitoj uglađenosti.
Sasvim bi se drugo dogodilo političaru koji bi priznao da je u mladosti konzumirao droge, više od mitskog jednog puta i bez uvlačenja. Da kojim slučajem prizna da je bio i ovisan o drogama, više uopće ne bi bilo važno koliko već apstinira i koliko njegovo iskustvo može pomoći u prevenciji narkomanije. Taj čovjek, pa makar i 30 godina bio čist, zauvijek bi bio označen kao narkoman.
Sumnjivi samci
“Alkohol se pozdravlja bez obzira na to koliko je alkoholizam zla našem društvu napravio, dapače, smatra se nužnim za inicijaciju, ovisnost bi se o kocki oprostila, ali čovjek koji se drogirao zauvijek bi bio prekrižen. Politički bi takmaci nečiju narkomansku prošlost sigurno iskoristili za demonizaciju, a kmetovski mentalitet građana, bez obzira na to što oni intimno mislili o tom čovjeku, doveo bi do kraja njegovu političku karijeru”, uvjeren je Matić. Liječeni alkoholičar bio bi pozdravljen kao čovjek koji se snagom volje odrekao nečega što nam je svima drago, pa je stoga i junak, ali liječeni bi narkoman uvijek ostao džanki. I dok opsesivno kockanje može čovjeka jednako lako kao i narkomanija navesti na kriminal, ljubav prema kartama, ruletu, ali i običnim kladionicama ne smatra se nečim osobito problematičnim.
Za razliku od kockara, samci su sumnjivi. Osobito je to tako sa ženama koje u pedesetim godinama života žive same. Za muškarce vrijede druga pravila, ali sama ženka osoba jednostavno je sumnjiva – s njom nešto nije u redu. Iako se možda čini da nije tako jer na koncu Hrvatska ima razvedenu sredovječnu premijerku, taj je tabu još duboko ukorijenjen.
“Šokantno bi bilo da se Jadranka Kosor na zagrebačkoj špici pojavi držeći se za ruke ili zagrljena s nekim muškarcem. Možda bi to građani i normalnije prihvatili, ali bi se kroz medijsku prizmu zatresla cijela zemlja”, uvjeren je Matić, pripisujući i to rigidnoj patrijarhalnoj svijesti. Ipak, jedan krvavi tabu vjerojatno je počeo slabiti – sumnja prema pripadnicima drugih nacionalnosti sve je manja. Iako Srbi, kako je to lijepo naznačio Željko Kerum, još moraju znati gdje im je mjesto, sve se manje percipiraju kao demonski drugi. Kerumova izjava, nadajmo se, izazvala je više gađenja nego što mu je donijela simpatija. Iako dio analitičara smatra da je Kerum verbalizirao pa se poslije nespretno ispričavao, mnogo je vjerojatnije da se svijest, kako ratne traume zacjeljuju, ipak mijenja.
Privatizacijska pljačka
No jednu traumu iz devedesetih Matić smatra vrhunskim tabuom o kojem se u Hrvatskoj govori samo ispod glasa iako se čini da svi sve o njemu znamo. Riječ je, naime, o privatizacijskoj pljački.
“Sprega političkog i podzemnog djelovanja tabu je tema prvog reda. Čak se i u medijima, čak i kada se govori o razini ministara i premijera, spominje samo treća ili četvrta klasa upetljanih. Nikada se nije iznijelo tko su bili pravi sudionici pljačke stoljeća, zapravo veleizdaje.
Što je najgore, kako svaki dan vidimo, proces privatizacijske pljačke traje i dalje. Nitko nikada neće priznati da je od ukradenih 150 milijardi sebi uzeo 15 ili 20”, uvjeren je Matić. Da bi sve bilo još i gore, nitko i ne traži odgovornost, niti pokušava identificirati prave krivce, kao da je i sam razgovor o toj temi previše bolan da bi ga se uopće pokrenulo. Iako je Matić uvjeren da bi političar koji bi priznao sudjelovanje u privatizacijskoj otimačini bio zauvijek mrtav za birače, čini se da je u tome ipak malo pretjerao. Iako još nitko, dakako, nije priznao da se omastio otimajući zajedničku imovinu, postoji ipak dovoljno sumnji i indicija za velik broj hrvatskih političara. Bez obzira na to oni i dalje aktivno sudjeluju u političkom životu i iako im povremeno netko nešto prigovori, čak se i kandidiraju za najviše funkcije. Vjerojatno je pritom na djelu duboko uvjerenje naroda da sama korupcija ili privatizacijska pljačka nije problem, nego je problem što nismo svi imali mogućnost nešto uzeti za sebe. Pa ako smo svi skupa spremni oprostiti takvo što, zašto bi nam problem bilo javno priznavanje preljuba – ionako smo svi očito navikli da nas varaju.
Pederluk cvate tamo gdje ga se pokušava prikriti pod sve načine,a to rade smišljeno crkva i tzv.\"elite\" koje uvijek sve o svima znaju,a ne znaju ništa o SEBI.a gayevi u Hrvatskoj nek budu sretni jer što odašiljaju,to im se i vraća.