Prizor u kojem pijani milijunaš svojim autom juri trotoarom i gazi sve pred sobom, zbog čega prolaznici panično bježe, dječica ispadaju iz kolica na asfalt, da bi milijunaš nonšalantno ušetao u hrvatsku stravičnost odnosa prava i pravde i sve grijehe oprao simboličnim novčanim iznosom, e to je najdoslovniji preslikač sustava u kojem živimo.
Potpuni kaos gdje novac jamči moć ispred koje treba spašavati živu glavu. Zbog toga se tako lako i tako bahato krše ionako rastezljivi zakoni jer se previše dobro zna da se danas pravda kupuje. Ona nije ništa drugo nego roba na tržištu.
Pravda više nije temeljni jamac morala, ona je prezenter društvenog položaja. Snaga ugleda sada se manifestira sposobnošću izigravanja pravde. Najgori su odavno postali najbolji, oni su domoljubi, vjernici, arbitri dobrog i nacionalnog ukusa, oni su mecene, poduzetnici, svećenici, zastupnici, prijestupnici, oni su naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Uskoro ćete doći u situaciju da će vas se nekažnjeno gaziti na ulicama jer zašto si priuštiti nepotrebni farsični nastavak lažnog kažnjavanja kada vas, nakon što vas pregaze, mogu jednostavno iscipelariti. U okolnostima u kojima još samo notornim idiotima i plaćenicima nije jasno da nema pošteno stečenog bogatstva gazi nas se iz dana u dan. Hrvatsko društvo nezaustavljivo postaje teološka plutokracija, nacionalnim vandalizmom opustošena ledina na kojoj se još jedino mogu razabrati tragovi otimačine koja bjesni u svom završnom stadiju.
Apsolutno je točna teza da se cjelokupna ljudska povijest jednolično vrti oko jedne jedine stavke – borbe za resurse. Posljedica je to trajne potrebe manjine da kroz nepravednu raspodjelu ostvaruje totalnu stratešku kontrolu nad čovječanstvom. Ovu smo nepravdu toliko uzeli zdravo za gotovo da je čovjeku teško zamisliti svijet u kojem se resursi koriste ravnomjerno, u kojem nema skandaloznih socijalnih razlika, gdje se individualne kvalitete ne mjere novčanikom, gdje karakter ne kupuje pozicija, nego karakter izbori poziciju. I pomisao na takav svijet odmah se ocrni crvenom bojom, odmah se proglasi socijalizmom, a ja se pitam zašto ne. Moje postojanje u Hrvatskoj nije ugroženo s pozicije moje nacije, ali jest s pozicije socijalne realizacije. U Hrvatskoj više ne postoji hrvatska šutnja, nego postoji socijalni muk. Nejednakost i podređenost postali su nam normalni, prihvatljivi i sami po sebi razumljivi.
No, pred cjelokupnim čovječanstvom još su uvijek dva potpuno nedotaknuta resursa za čije osvajanje borba tek predstoji. Jedan je vrijeme, drugi je naš mozak. Ako je istina, a nema nijednog argumenta protiv toga, da ne koristimo ni polovicu kapaciteta vlastitog mozga, onda je jasno da bismo u “kolonizaciji” samo jednog dijela neiskorištene polovice možda mogli promijeniti percepciju svijeta i ulogu našeg postojanja u njemu. Mozgovno smo, dakle, insuficijentna vrsta, premda si volimo tepati kako smo vrhunac evolucije. Moguće, ako se pomirimo s utjehom da je vrhunac razvoja sveden na njegovu polovicu. S druge strane, kontrola vremena nešto je što nas u filozofsko-religijskom smislu okupira u sadržaju prolaznosti.
Ukratko, čovjek je jednostavno preglup da bi shvatio vrijeme. Smrt kao vremenska efektiva našla je lokalnu anesteziju u nemaštovitom mitu o uskrsnuću, ali ovaj trenutak sada, kao vječnost i istodobna univerzalna vrijednost u cijelom svemiru, ograničenosti mozgovne polutke nije spoznajno dostupna. Ono najgore što će se gotovo sigurno dogoditi jest da će i moguće ovladavanje vremena biti zloupotrijebljeno novcem i kako li će tek onda pijani bogataši biti bahati kad shvate da im je materijalno osiguralo vječnost.
Kako će tek onda gaziti smrtnike i kako će nedostupnim tajnu vremena učiniti za većinu koja si vrijeme neće moći priuštiti. Zato je presudno da se u osvajanju mozga i vremena krene baš tim redom i da se do tada bogatima ostavi botoksirana vječnost, očajnički pokušaji obračunavanja s vremenom preko vlastitog tijela. Usporavanje propadanja kroz iluziju nestarenja, to su očajnički koraci u utrci sa sekundama. A sekundi nema. Kako će sve ostalo, nafta, zemlja, geostrategija izgledati beznačajno u sposobnosti kontrole vremena. No, kako će kolosalno kontrola vremena djelovati na čovjeka, kakve će veličanstvene zloupotrebe omogućiti i kako će iz temelja promijeniti stoljeća filozofije i tisućljeća religijskog mlataranja. Pitanje mozga i vremena je i pitanje boga. U dosadašnjem konceptu smrt je smatrana „pobjednicom i izjednačiteljicom“, slabom utjehom životne neravnopravnosti, pa bi u radikalnoj promjeni ponajprije bilo neizostavno omogućiti bezuvjetnu ravnopravnost pristupa vremenu kao resursu. U suprotnom će bogovi kojima ćemo se klanjati biti pijane varalice što im je novac kupio pravo na besmrtnost na isti onaj način kako im danas kupuje nedodirljivost. I zamislite onda svijet u kojem bi vječno postojali samo ti koji i dalje koriste frtalj mozga. U stvari, ne morate ga zamišljati, pogledajte tko vas sve gazi u Hrvatskoj.•
Veći dio mozga je ostavljen za evoluciju. Nažalost, vrijeme Vam ne ide u prilog.