U Hrvatskoj, za razliku od Europe, ksenofobija i rasizam 
ne prolaze

Svakim danom sve smo bliže tom prijelomnom trenutku kad će hrvatski birači morati odgovoriti na sudbonosno pitanje “Quo vadis Croatia?”, a što kod nas ovaj put znači “idemo li prema NDH” jer zemlju preuzimaju ustaše. Uzgred, kako se nešto rjeđe postavlja i pitanje idemo li prema Jugoslaviji, i zbog takvih dvojbi značajan je uspjeh referendumske inicijative “Nećete bez naroda”. Skupina intelektualaca, političara i aktivista koji vide kuda ide Hrvatska, proteklog ponedjeljka i u Rijeci je predstavila Antifašističku ligu, a gdje drugdje nego u Hrvatskom narodnom kazalištu gdje stoluje Oliver Frljić, vodeći antifašistički borac koji je eklektički povezujući umjetnost, politiku, povijest, aktivizam i PR stvorio originalan i osebujan izričaj koji se temelji na kritici sadašnjosti radi budućnosti zazivajući asocijacije na prošlost. Specifičnost takvoga svoga pristupa pokazao je i minijaturnom bravurom u kojoj nas opetovano, uoči parlamentarnih izbora, podsjeća da je i Hitler došao na vlast putem demokratskih izbora. Sve donedavno malo tko bi razumio o čemu to Frljić govori kad nas upozorava da vodimo računa kako ne bi izabrali nekog Hitlera iz našeg sokaka, ali od ukazanja poljudske svastike mnogima objašnjenja nisu potrebna. Anonimus, nogometni antipod Olivera Frljića, dajući svojom herbicidnom kreacijom značaj simbolu nacizma, otvorio je oči antifašističkoj Hrvatskoj koja je u njegovu zlu naumu konačno prepoznala da je to “samo vanjska manifestacija fašizma koji je ukorijenjen u hrvatskom društvu”, kako reče Frljić. Ili, po Zoranu Pusiću, dokaz suvremenosti “dijabolične privlačnosti fašizma”, dok njegova sestra, potpredsjednica Vlade Vesna Pusić i prije nego je Ranko Ostojić objavio rezultate istrage u tomu sasvim jasno vidi “desničarski ekstremizam” na koji je na stranačkom motivacijskom skupu u Bjelovaru rezolutno uzvratila: “Nećemo dati da nam našu zemlju otmu oni koji crtaju i podržavaju kukaste križeve”. I ona je, pripremajući haenesovce na pobjedu na skorašnjim izborima, poput Frljića naglasila kako izbori koji nas očekuju nisu bilo koji izbori. “Pred nama su izbori na kojima se bira između Hrvatske s budućnošću i Hrvatske s revidiranom prošlošću, a u tom izboru HNS bira i nosi budućnost”, rekla je Pusić.

Znači, svastike na Poljudu možda i ne bi bilo da je Ivo Josipović dobio izbore, a to što ih je izgubio vjerojatno sada samo govori u kojoj je mjeri u Hrvatskoj na djelu “puzajući fašizam”, kako je političko stanje u zemlji nedavno ocijenio Nikola Ivaniš. Uostalom, Svetozar Livada, jedan od vodećih srpskih intelektualaca, umirovljeni profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, za Press RS je nakon pobjede Kolinde Grabar-Kitarović dijagnosticirao kako je to dokaz da u Hrvatskoj “dolazi do buđenja najcrnje ideologije u povijesti čovječanstva” jer je njena pobjeda utemeljena “isključivo na antisrpskom stavu”.

Investiranje u fašističkoj zemlji

Ipak, najdalje od svih čini se da vidi bivši predsjednik države Stjepan Mesić koji je nedavno u Intervjuu tjedna na Hrvatskom radiju ustvrdio: “Slušajte, to je užas - to što oni žele nametnuti. To su ponovno logori, to je NDH. Ljudi još ne razumiju da se radi na fašizaciji Hrvatske”. Upitan nije li malo pretjerao, Mesić je uzvratio na način koji govori da je to izrekao potpuno svjestan onoga što govori: “Ne. Vidjet ćete da sam ja bio u pravu.”.

Šteta što nije pitan koji bi strani investitor došao u takvu zemlju, a posebice iz zemalja trećega svijeta u kojima je navodno utjecajna Mesićeva gospodarska diplomacija.

Svastika se na poljudskom stadionu ukazala baš uoči proslava važnih antifašističkih datuma i nijedno od tih okupljanja nije prošlo bez osvrta na taj sramotni egzibicionizam, čija se (ne)promišljenost još istražuje. Nedvojbeno je i da se o toj svastici ne bi toliko pričalo da se nije tako perfidno pojavila u vrijeme i na mjestu od takvoga javnog značaja i da ne prijeti takvim posljedicama po nogometnu reprezentaciju kao miljenika nacije. Ali, to je problem uglavnom Hrvatskog nogometnog saveza, a ne antifašističke Hrvatske jer u suštini to je ipak “samo” još jedna svastika anonimnog autora. Ona jest opasna jer se pojavila na nogometnom terenu kao mjestu okupljanja mladih, ali da nije bilo medija i za tu svastiku znali bi tek rijetki te bi prošla posve nezapaženo jer je uostalom za televizijskog prijenosa nisu uočili niti antifašisti specijalizirani za uočavanje takvih pojava.

Svastika kao medijska zvijezda

Mediji su od “poljudske svastike” napravili općepoznatu zvijezdu, i to negativnu, jer su ovaj put i sportski vrh, politika te svi što nešto znače za kreiranje mišljenja u Hrvatskoj, jedinstveno i to biranim riječima osudili veličanje nacističkog simbola na nogometnom terenu bez obzira na namjere počinitelja, i na to tko stoji iza toga. Nigdje i ni od koga se nije čuo glas koji bi zagovarao pravo slobode izražavanja i kritičkog mišljenja recimo o HNS-u, pa makar i na šokantan, neprimjeren i društveno opasan način. Što je čudno za europsku zemlju koja njeguje pluralistički duh razmišljanja, a gotovo pa nevjerojatno je da se takvo što nije moglo čuti ili čitati u zemlji koja ima takav problem s fašizmom, kakav sudeći po nekim viđenjima ima Hrvatska.

Ruža Tomašić, hrvatska Marine Le Pen, koju zbog sporadičnih verbalnih ispada svrstavaju u obavezno štivo za fašizaciju Hrvatske, upravo je odbila priključiti se klubu europske krajnje desnice na čelu sa francuskom Nacionalnom frontom. Na koncu, suočena sa sveopćim medijskim kritikama bila je prisiljena svoje uopćene protusrpske izjave upristojiti i staviti u okvire političkog govora. Hrvatska zapravo nema rasističku pa ni ksenofobnu stranku ili organizaciju koja bi imala uočljiv društveni značaj. U Hrvatskoj “krajnja desnica” odnosno nikakav politički ekstremizam, zapravo ne postoje, dok istodobno u većem dijelu Europe (Švedska, Finska, Norveška, Austrija, Francuska, Švicarska, Slovačka, Mađarska...) ksenofobne, protuimigrantske i rasističke stranke sjede u parlamentima i zauzimaju sve značajnije pozicije u vlasti. Kolumnistica doduše tabloidnog “The Sun” Katie Hopkins imigrante je nedavno usporedila sa “žoharima”, nazivala ih “virusima” te zagovarala uporabu borbenih brodova protiv njih u Sredozemnom moru. Naravno da je digla naciju na noge, dok je UN-ov dužnosnik za ljudska prava pozvao Veliku Britaniju da se obračuna s govorom mržnje. I neonacisti u europskim zemljama imaju značajnu potporu i pravo glasa, dok su kod nas svedeni na proustaške ridikule čiji skup ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić zabrani, doduše protuzakonito, zbog opasnosti da bi mogli narušiti građanski mir ako isprovociraju kumice i njihove kupce.

Uostalom, smatramo li Nizozemsku fašističkom zemljom jer ima Geerta Wildersa, ili uzgred zbog toga što ga je sud oslobodio s obrazloženjem da su njegove štetne, šokantne ili uvredljive protuislamske izjave izrečene u kontekstu rasprave o multikulturalizmu i integraciji muslimana. Ne, za razliku od ispada Zdravka Mamića s krvnim zrncima tadašnjeg ministra Željka Jovanovića, slučaj Wilders nije primjer fašistoidnosti nizozemskog pravosuđa već odraz tradicionalnog pristupa slobodi izražavanja. Premda je pitanje i je li Wilders trpio kritiku politike i medija kakvu je, bez obzira na sudsku presudu, opravdano doživio Mamić. Izuzev neprimjerene reakcije Hrvatskog nogometnog saveza, čiji su čelnici umanjivali značaj ustaškog skandiranja na stadionu pod vodstvom hrvatskog reprezentativca, politika i svi vodeći mediji osudili su taj izgred zbog kojeg se Josip Šimunić naknadno i ispričao. I konačno, baš svi koji trebaju ili imaju što za reći osudili su perfidno iscrtavanje nacističkog simbola na stadionu i čitava se nacija već pomirila da će je snaći teška, ali zaslužena sankcija Uefe.

Bi li takva samokritičnost i mazohističko pristajanje na kaznu bilo moguće u zemlji kojoj prijeti opasnost fašizacije? Naravno da su spomenuti incidenti zabrinjavajući u javnom prostoru, te da osobito u kontekstu odgojnih, obrazovnih, medijskih i političkih propusta, mogu dovesti do ozbiljnijih i opasnijih manifestacija. U borbi protiv zla, kakvo je i fašizam, dopušteno je i dobronamjerno pretjerivanje premda treba voditi računa da se prelaskom mjere baš kod mladih može i izazivaju neželjene posljedice, po principu da je zabranjeno voće najslađe ili iz pukoga bunta. Na koncu, čak je i počasnom prvom hrvatskom antifašistu Stipi Mesiću dugo trebalo da se preobrati i u potpunosti shvati smisao antifašističke ideje.

Iritantan antifašistički biznis

Osobito je iritantno kad na opasnost od fašizma u Hrvatskoj uporno i uvijek upozoravaju uvijek iste “vidjelice”, koje bi parafrazom sintagme Ive Josipovića iz njegove polemike s Miloradom Pupovcem, mogli nazvati “antifašističkim biznismenima” čiji je smisao postojanja na političkoj i društvenoj sceni to značajniji što je veća opasnost od fašizacije, bez obzira je li riječ o stvarnoj opasnosti ili ne. Stoga je i svastika kao čin pojedin(a)ca u njihovoj interpretaciji postala društveni pokret i odraz stanja duha nacije, a kao fašizam se prepoznaje, kao recimo u tumačenju riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela i “govor mržnje, vjerska ili spolna nesnošljivost, ili napadi na one koji drugačije misle”. Istodobno, kad se već ide tako široko, nikome ne pada na pamet pod “novovjeki fašizam” svesti dužničko ropstvo, izrabljivanje radnika, život “od kontejnera do kontejnera” ili izgladnjivanje školske djece.

>> Svastika na Poljudu vanjska je manifestacija fašizma koji je duboko ukorijenjen u Hrvatskoj