U Hrvatsku bi se moglo vratiti čak 50 tisuća iseljenih

Zbog krize prouzročene koronavirusom počeli su se u Hrvatsku vraćati iseljenici koji su ostali bez posla u državama EU, ali i oni koji sada žele biti uz obitelj, u sigurnosti doma, svjesni da će im u inozemstvu biti i teže i skuplje ako se razbole... Ako kriza dulje potraje, broj iseljenih koji će se vraćati samo će rasti jer će kao stranci među prvima gubiti poslove. Demograf Stjepan Šterc ističe da nije izvjesno da će se vraćati u Hrvatsku druga i treća generacija iseljenika jer su se etablirali vani i neće napuštati svoja prebivališta.

- Vraćat će se iseljenici koji su posljednjih godina napustili Hrvatsku jer zbog krize ostaju bez posla i ne mogu plaćati skupe najamnine u EU. Očekivano je da se ljudi u ovoj situaciji vraćaju u sigurnost svog doma. Teško je procijeniti koliko će ih biti, ali ako pretpostavimo da se od ulaska Hrvatske u EU iselilo oko 350 tisuća građana i da će u krizi veliki broj njih ostati bez posla, potencijalno će se u Hrvatsku vratiti do 50-tak tisuća ljudi - smatra Šterc. Dodaje da to ne znači da će se svi vratiti odmah, nego ove godine te u nekoliko sljedećih godina. Broj povratnika, dodaje, ovisit će i o tome kako će Hrvatska reagirati na krizu u gospodarskom smislu i hoće li razviti modele za njihov povratak.

- Ovakve krize pokazuju da je nacionalni koncept države bitan jer se sve strateške odluke država donose unutar granica. Da bismo se razvijali, moramo se oslanjati na svoje ukupno bogatstvo i stanovništvo, ono u zemlji ili izvan nje. Moramo razvijati poticajne modele za povratak iseljenih, ne samo u smislu fizičkog povratka, nego i kad je riječ o investicijama u Hrvatsku. Ako ulažu u Hrvatsku, treba ih osloboditi plaćanja nekih poreza jer se naše gospodarstvo neće moći razvijati uz ovakvu silinu prirodnog pada stanovništva - kaže Šterc. I u ovoj se krizi, dodaje, pokazuje koliko je nužno uvažavati stručni i znanstveni pristup. I to ne samo sada, a čim se izađe iz krize zanemariti struku, jer se državom ne može upravljati samo politički.

Računa li Vlada na povratak iseljenika? Preko glasnogovornika Marka Milića iz Vlade poručuju:

- Vlada RH od početka mandata privržena je jačanju veza domovinske i iseljene Hrvatske. Pozorno pratimo situaciju i jasno je da su svi hrvatski državljani koji se žele vratiti u domovinu dobrodošli te ćemo razmotriti sve opcije kako im možemo pomoći i olakšati povratak u Hrvatsku - kažu iz Vlade, dodajući i da su zbog pandemije COVID-19 osigurali i repatrijaciju hrvatskih državljana iz brojnih zemalja.

GALERIJA Hrvatski državljali vratili se iz inozemstva izvanrednim komercijalnim letovima

Uz pomoć diplomatsko-konzularnih predstavništava tako je do jučer vraćeno oko 1200 naših državljana.

Trajan povratak moguć tek kad zatvorim financijske rupe

Tomislav Bešter (38) iz Vranovaca kod Slavonskog Broda u Austriji radi nešto više od tri mjeseca. Zaposlen je u austrijskoj tvrtki u kojoj radi kao cjevar, bravar i zavarivač. U Hrvatsku se s još nekoliko radnika vratio 20. ožujka i od tada je u samoizolaciji. Shvativši da se situacija s koronavirusom "zakuhava" i da se granice sve više zatvaraju, odlučio je uhvatiti "posljednji vlak" za povratak kući, kako bi uskrsne blagdane mogao provesti s obitelji.

- Mi smo se prije vraćali preko Mađarske, koja je tada već bila zatvorila granicu. Bojali smo se da će i Slovenci zatvoriti granicu, pa smo požurili dok se još možemo vratiti- kaže Bešter.

U petak 20. ožujka Tomislav i drugi hrvatski radnici došli su na posao i objasnili vlasniku da se zbog novonastale situacije žele odmah vratiti kući. Naime, većina poduzeća u Austriji, osim onih najnužnijih, ionako ne radi. Vlasnik je pokazao razumijevanje za njihov zahtjev.

- Trenutačno se vodimo kao da radimo, iako smo doma. S gazdom smo se dogovorili da nam još ovaj mjesec isplati punu plaću, a sljedeći bi nas trebao voditi na pola radnog vremena. Ponovno ćemo se čuti poslije Uskrsa pa ćemo vidjeti što i kako dalje - objašnjava.

Po okončanju krize Tomislav se planira vratiti u Austriju. Oženjen je, ima troje djece i nije sretan što živi odvojeno od obitelji, ali zarada koja ostvaruje u Austriji znatno je veća od one koju je na sličnim poslovima ostvarivao u Hrvatskoj. Navodi kako se plaće radnika metalske struke u Slavonskom Brodu kreću oko četiri-pet tisuća kuna, a krediti i režije su visoki i teško je preživjeti ako samo jedan član obitelji radi.

- Posla ima i u Hrvatskoj, ali za puno manje novca nego u Austriji. Opet, nije isključeno da se jednoga dana trajno vratim u Hrvatsku i pokrenem neki svoj biznis, ali o tome ću moći razmišljati tek za nekoliko godina kad zatvorim financijske rupe - zaključio je Bešter.

Htjela bih se vratiti  u London, no u Hrvatskoj sam sigurnija

Karlovčanka Anamarija Podrebarac (29), nakon tri godine života u Londonu, prije dva tjedna vratila se u rodni Karlovac. Uskoro joj ističe 14-dnevna samoizolacija u kojoj je morala biti nakon dolaska u Hrvatsku.

Nakon što je diplomirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Anamarija je završila dvogodišnju specijalizaciju na Umjetničkoj akademiji Central Saint Martins u Londonu, smjer umjetnička fotografija i filozofija. Zaposlila se kao asistent-predavač na londonskoj Umjetničkoj akademiji, te u jednoj privatnoj firmi gdje je radila na prikupljanju i obradi podataka. No, kao i mnogi drugi, ostala je bez posla. Akademija je zatvorena, predavanja se održavaju online, pa tako radi i ona, ali studenti se, kaže, ne uključuju.

Otišla sam zapravo razočarana, jer Engleska nije na vrijeme i ozbiljno shvatila problem koji donosi ova epidemija. Još sam u Londonu gledala kako Hrvatska reagira na vrijeme s odličnim mjerama, dok je u V. Britaniji potpuno druga priča. Osim toga, otišla sam i zato što sam znala da, kako po njihovim mjerilima nisam dovoljno razrađivala prošlu godinu, neću imati pravo na beneficije, a ne bih imala ni prioritet u liječenju u tamošnjim bolnicama ako se razbolim. U Hrvatskoj sam sigurna da ću biti zbrinuta, da neću ostati prepuštena sama sebi u toj situaciji. Uostalom, ovdje su mi i roditelji. Tamo se sada vidi da su, bez obzira na svu demokraciju i ljudska prava kojima se hvale, klasne razlike njima bitne. Osim toga, bez primanja ne bih mogla plaćati režije u stanu koji dijelim s još dvoje prijatelja. Jako puno ljudi koje poznajem otišlo je iz Londona u svoje zemlje, u Hrvatsku, Njemačku..., jer strahuju za svoje zdravlje - priča nam Anamarija. Kaže da je nedavno od svog fakulteta dobila ponudu za doktorat. To je odlična stvar, ostvarenje mojih snova; da se obrazujem i radim ono što volim, ali nisam sigurna kako će to sve završiti. Iako bih to htjela, ne znam hoću li se vratiti u London - dodaje Anamarija.

VIDEO Vodeći hrvatski znanstvenici predviđaju kad bi mogla završiti pandemija

Video: Vecernji.hr

Njemačku nikad ne bih mijenjala za svoj Ilok i obiteljsku kuću

Milu Šajfar iz Iloka ni pandemija koronavirusa i činjenica da je život stao nisu pokolebali u planovima da i dalje odlazi povremeno raditi u Njemačku. Ondje radi kao kuharica za gazdu iz Bavarske, a pokrivaju razne sajmove širom Njemačke. Trebala je uskoro ponovno za Njemačku, ali to će sada, zbog aktualne situacije, morati pričekati do daljnjega. Ipak, ne odustaje od planova da ponovno radi u Njemačkoj.

- Činjenica je da je sada sve stalo pa i taj naš posao, ali ne vidim razloga da, čim to bude moguće, ponovno ne odem u Njemačku. U kontaktu smo i čekamo dan kada će se sve normalizirati. Snašla sam se tamo, posao mi je u redu, a što je jako važno, i gazde su dobri ljudi. Puno čovjeku znači kada te netko u ovakvoj situaciji nazove i pita kako si, kako je obitelj, trebamo li što i slično. Takve stvari nemaju cijenu - kaže Šajfar.

Dodaje da u Njemačkoj bude uvijek uredno prijavljena što joj je jako važno i radi visine mirovine kada bude ostvarila pravo na nju. Govoreći o radu Njemačkoj kaže kako se tamo radi naporno i puno, ali se i dobro zaradi, posebno u usporedbi s plaćama na istoku Hrvatske. - I tamo je gotovo sve stalo, ali već se planiraju novi poslovi što budi nadu da će ubrzo sve opet biti normalno. Znam neke prijatelje iz Njemačke i drugih zemalja koji su se vratili kući u Hrvatsku, ali neki su i danas tamo i rade, tako da nema pravila. Kako će dalje biti, nitko trenutačno ne zna - kaže Šajfar.

Međutim, pored svega toga ističe kako Njemačku nikada ne bi mijenjala za svoj Ilok, obiteljsku kuću, dvorište, prijatelje. Uza sve, tamo nikada ne bi mogla ostati živjeti.

- Kada bih u Iloku i našla neki posao, ipak bih, ako bi to bilo moguće, otišla u Njemačku i odradila neki od sajmova da dodatno zaradim. Tamo ne kasni plaća, a prekovremeni sati uredno se plate. Odnos prema radniku je kilometrima daleko u odnosu na Hrvatsku - rekla je Šajfar.

Dobio otkaz pa planira pokrenuti vlastiti biznis u Vukovaru

Vukovarac Robert Tokić jedan je od mnogih koji je prije više godina odlučio bolji život i sve drugo što ide s tim pronaći u Njemačkoj. Tokić živi u Münchenu gdje radi u automobilskoj industriji, a u međuvremenu je radio na sebi pa je stekao i druge diplome.
Uzeo je čak i njemačko državljanstvo jer se nadao da će mu to pomoći u ostvarenju nekih ciljeva. No to se ipak nije dogodilo pa je uslijed pandemije koronavirusa Tokić završio na burzi rada u Njemačkoj. Kaže kako u toj državi postoji jasno propisana procedura kada netko ostane bez posla, ali  naglašava da ne može reći da se u takvim situacijama gleda tko je stranac.

- Ima ljudi iz Hrvatske i drugih država koji su se vratili svojim domovima, ali i onih koji su ostali i rade. Najveći problem je platiti najam stana koji je izuzetno skup. Svi se nadaju da će sve ovo brzo proći kako bi se nastavilo dalje, ali bojim se da će poslije svega uslijediti dodatni pritisak na radnike kako bi se povratili izgubljeni prihodi, rekao je Tokić koji uskoro planira u Vukovaru pokrenuti svoj privatni posao.

Već je osnovao tvrtku pod nazivom „Therapiesport" koju sada oprema, a trebala bi započeti s radom do kraja ove godine. Bavit će se wellnessom, masažom i raznim zdravstvenim terapijama za koje je stekao diplome u Njemačkoj.

- I prije svega ovoga planirao sam se vratiti u Vukovar i tu nastaviti živjeti i raditi. Želim živjeti u svome gradu i ovdje dalje stvarati. Njemačka donosi mnogo toga, ali dom je ipak dom - ističe Tokić. Dodaje da svi koji odlaze na rad u Njemačku o svemu tome imaju pogrešno mišljenje, jer misle kako se tamo lagano zarađuje veliki novac.

- Istina je drukčija. U Njemačkoj se naporno i puno radi, ali istina je i da se plati. Uz to, za njih smo uvijek stranci koliko god se trudili da stvorimo drukčiji dojam. Ja sam prije 10 godina uzeo njihovo državljanstvo ali za njih sam, čim vide prezime, i dalje Balkanac - zaključio je Tokić.

Ne bih si oprostio da se nešto dogodi, a ja nisam bio uz djecu

Krešimir Vučetić iz Petrijevaca nadomak Osijeka već pet godina za kruh zarađuje u Njemačkoj. Obitelj, koju čini supruga te dvoje malene djece, ostala je u Slavoniji. Majstor je za grijanje, što je u toj zemlji strahovito traženo zanimanje, no završio je na bolovanju netom prije izbijanja pandemije koronavirusa. Još uvijek je službeno zaposlen, no ne zna što nosi sutra. Velika je vjerojatnost, stoga, da će pandemiju iskoristiti za životni zaokret i povratak doma.

- Ovakva situacija dovodi čovjeka u stvarno velike nedoumice. Svašta je moguće. Ja sam s jedne strane granice, moji su s druge, ni za Uskrs neću moći doći kući. Ne zna se ni što se ovdje točno događa, sve je suženo, iako Hrvati s kojima se ovdje družim uglavnom i dalje rade. Plaća sjeda, dosad nije bilo problema - priča nam ovaj 43-godišnjak, koji je trenutačno u njemačkom gradu Karlsruhe.

Rješava svoje zdravstvene tegobe, jer želio bi, iskreno će, još raditi u Njemačkoj, barem da osigura minimalne uvjete za inozemnu mirovinu.

- Činjenica je da ovdje mogu priskrbiti za svoju obitelj. Strahujem od totalnog gospodarskog kraha u našoj zemlji. U svakom slučaju, svima će nam biti teško. No svakako ću se u dogledno vrijeme vratiti kući, i to u prvom redu zbog obitelji. Potreban sam sinu i kćeri, ne bih si nikad oprostio da se nešto dogodi, a ja nisam bio uz njih. Nedostajem svojima kao što i oni nedostaju meni - govori on.
Krešimir je prije odlaska na rad u inozemstvo bio i obrtnik.

- Majstor sam, nadam se da ću moći preživjeti i u Hrvatskoj, pa ne može baš sve propasti! - zaključuje.