S juga Indije, iz Bellaryja, grada od 300 tisuća stanovnika, u mali Lovran podno Učke prije dvije godine stigao je, ovih dana, najpoznatiji Indijac u Hrvatskoj Guruprasad Madhale Jadav ili, jednostavnije i kraće, Abhi, doktorand na riječkom Tehničkom fakultetu.
U Hrvatsku ga je, priznaje, dovela ljubav, a žeđ za znanjem i istraživanjem 27-godišnjaka sa završenim Elektrotehničkim fakultetom usmjerila je u prave ruke, profesoru Miroslavu Vrankiću na Tehnički fakultet u Rijeci. Ideja da njegov doktorat bude povezan s razvojem sučelja poznatog kao brain-computer interface (BCI) – sučelje između ljudskog mozga i računala – potpuno se uklopila u kolegij asistivne tehnologije i novi projekt već popularno nazvan "čitač misli" kojemu je cilj izraditi pomagalo za komunikaciju mislima za osobe s invaliditetom.
Savladao i č, ć i š
S puno žara, na dobrom hrvatskom jeziku s pravilnim izgovorom, bez problema s izgovorom slova "č" , "ć" ili "š" , i tek ponekim engleskim stručnim pojmom, Abhi objašnjava što ekipa koju vodi prof. Vrankić, uz kojega je i prof. Saša Vlahinić, nekoliko studenata i on, zapravo radi.
– Ne treba se nitko bojati, osobito muževi, nije riječ o čitanju misli u doslovnom smislu, već o očitavanju moždanih signala i prepoznavanju načina na koji mozak reagira, fokusirani smo na digitalnu obradu signala – govori Abhi te dodaje da svi znamo za EEG uređaje, ali da je ovdje riječ o razvoju softvera, jako dobrog algoritma s pomoću kojeg će računalo prepoznati setove moždanih aktivnosti i izgovoriti riječi umjesto osobe koja uopće ne može komunicirati s okolinom.
– Riječ je o ljudima – dopunjuje Abhijevo objašnjenje prof. Vrankić – s "locked in" sindromom. To je stanje kada osoba ne može svjesno kontrolirati svoje tijelo niti na bilo koji način komunicirati, doslovno je zaključana u svome tijelu, što može biti posljedica neke progresivne bolesti kao što je primjerice ALS ili pak moždanog udara ili ozljede mozga. Za neke od takvih pacijenata teško je reći jesu li su uopće u svjesnom stanju jer ni na koji način ne mogu pokazati da su svjesni i da razumiju što osobe oko njih govore. Kaže se da su u stanju kome ili polukome i, uz njihovu potpunu nepokretnost, velik je problem upravo nemogućnost komunikacije pa, primjerice, ne mogu "reći" da trpe bol, da su žedni ili gladni – kaže prof. Vrankić.
Uređaj je namijenjen bolnicama, a bio bi potreban u svakoj jedinici intenzivnog liječenja u koju se ovakvi pacijenti smještaju, specijalnim ustanovama koje rade s neurološkim pacijentima, u domovima obitelji koje pružaju kućnu njegu ovakvim bolesnicima. S Tehničkog fakulteta pozivaju sve koji imaju osobe s invaliditetom koje ne mogu govoriti, a koje žele biti testni korisnici uređaja kada bude bio razvijen prototip, da im se jave. – Naš je cilj izraditi pomagalo za komunikaciju, uređaj koji će im to omogućiti, a pred iduće godine radit ćemo testiranja i razviti jako dobar prototip. To je naš plan – otkriva Abhi te priznaje da je "dobar osjećaj" raditi upravo na ovakvom humanom projektu. To je ono, dodaje sad na engleskom jeziku, što se naziva "primjena znanosti". Abhi je potpuno posvećen zadatku i svaki dan pun elana dolazi u laboratorij fakulteta.
– Od kuće do ovamo treba mi pola sata, a u Indiji bih tih 20 kilometara, koliko je od Lovrana do Rijeke, putovao dva-tri sata – šali se Abhi na račun gužve u prometu u svojoj domovini. Prije nego što je odlučio živjeti u Lovranu, u Hrvatskoj je bio nekoliko puta.
– Suprugu sam upoznao u Indiji, bila je na turističkom putovanju. Tako je počelo. Onda sam i ja došao vidjeti gdje živi moja djevojka i malo smo putovali, uglavnom duž Jadrana. Na kraju sam odlučio, a nije mi bilo lako zbog obitelji, doći za stalno. Ovdje smo se i vjenčali – kaže lovranski zet, koji je vrlo brzo naučio da je u nas važno reći "imam najbolju punicu na svijetu" pa ni ovom prilikom ne zaboravlja napomenuti da njegova punica sjajno kuha. S punicom govori hrvatski, s nonićem pomalo uči i "po domaći", čakavski, a sa ženom, kao i s kolegama s fakulteta, najčešće komunicira na engleskom jeziku iako su u posljednje vrijeme razgovori sve više neka mješavina hrvatskoga i engleskoga. Abhiju, očito, jezici dobro idu jer je u Indiji govorio i pisao četiri tamošnja jezika koja, kaže nam, nisu dijalekti, već i u govoru i u pismu posve različiti jezici. – I moja je žena, kao i punica, odlična kuharica, volim kako priprema pire, volim blitvu i ribu. Sve jedem, ali vi u Hrvatskoj jedete malo previše mesa, gotovo svaki dan – kaže Abi.
Hrvati jedu previše mesa
U Indiji se više jede vegetarijanski. Najviše mu se sviđa more pa nikog od hrvatskih prijatelja nije iznenadilo što je za ceremoniju vjenčanja odabrao plažu. Usto, otkriva, voli i planine i, kad ne radi, rado ode na Platak ili na Učku.
– Čisti zrak, plavo nebo, sunce, more, jako mi se sviđa što živim baš u Primorju. Nikad nisam živio uz more, a sad vidim, kad živiš uz more, to ti daje neku posebnu energiju, a istovremeno ovdje osjećam i neki mir. U Indiji ljudi rade od jutra do sutra, osobito u velikim gradovima, muž i žena se gotovo se i ne vide. Ovdje ipak nije tako i nađe se vremena i za kavu i za šetnju i druženje s prijateljima – govori Abhi.
Želja mu je da ga u Hrvatskoj posjeti majka, "da i ona vidi kako je ovdje lijepo". Usmjeren na projekt i doktorat, Abhi o politici i svemu što se posljednjih mjesec dana događa u Hrvatskoj zna tek "osnovno" – još nema Vlade i traju pregovori. Ali, primijetio je, Hrvati su malo prekritični prema sebi i svojoj zemlji.
– Stranci kao ja, koji dođu živjeti u Hrvatsku, kod vas vide puno dobrog i vrijednog, a vi kao da to ne vidite. Sve uzimate, kako se ono kaže, "zdravo za gotovo", kao da niste svjesni što imate – poručuje Indijac Abhi. *