'Prvi milijun zaradio sam krajem 80-ih radeći u Zagrebu za korejski LG'

U svojoj 76. godini Danko Končar korak je od toga da preuzme sva velika hrvatska brodogradilišta, osim Debeljakova Brodosplita. Neki ga stoga nazivaju spasiteljem hrvatske brodogradnje, drugi sumnjaju i misle da će, u konačnici, njegova brodogradilišta uglavnom završiti na “groblju”, pretvorena u profitno izdašnije turističke kapacitete. Končar, koji za sebe kaže da najviše živi u avionu (posjeduje privatni Learjet) ovih dana izlazi pred hrvatsku Vladu s prvim nacrtom restrukturiranja posrnulog Uljanika.

Kako ste uspjeli uvjeriti Uljanik i Vladu da ste vi taj koji će biti spasitelj brodogradnje u Puli?
Ponudu za strateško partnerstvo Kermas energije odabrala je Uljanik grupa, nadzorni odbor i uprava, kao najbolju od tri pristigle. Mi smo poslali ponudu, dakle nismo nikoga ni u što uvjeravali, a u biti te ljude iz Uljanika prije uopće nismo poznavali.

Ne preuzimate li mačka u vreći, s obzirom na to da je objavljeno da je protiv uprava Uljanika i 3. maja podnesena kaznena prijava DORH-u?
Uljanik i 3. maj institucije su ne samo u hrvatskoj nego i u europskoj brodogradnji. Brendovi. Postojali su prije nas i sadašnje uprave, a postojat će i dugo nakon nas. Ova dva škvera sada jesu u problemima, ali nikada ne smiju biti smatrani “mačkom u vreći” jer njih čine radnici, njihovo znanje i sposobnost gradnje vrhunskih brodova. Riječ je o njihovim sudbinama, o budućnosti njihovih obitelji. O prijavama u ovom trenutku ne znamo ništa više od onoga što je objavljeno u novinama.

Što mislite o upravi Uljanika koja je odgovorna za dosadašnje poslovanje? Imate li povjerenja u njih ili dovodite svoje ljude?
Dio ljudi iz Kermasa već je započeo s radom i zasigurno ćemo angažirati još stručnjaka s naše strane. Što se tiče postojećih kadrova, svi će imati fer priliku kako bi se dokazali.

Iz vaših izjava da se zaključiti da od države računate dobiti potporu ne samo za restrukturiranje škvera u Puli nego i Brodotrogira i 3. maja, koji ih, po pravilima EK, ne mogu dobiti idućih deset godina?
Brodotrogir već treću godinu zaredom ne prima nikakve državne potpore. Situacija s 3. majem je kao što kažete, a potpore može očekivati samo brodogradilište Uljanik. Dakle, mi uvijek ističemo da je državna pomoć bitna, ali to se prvenstveno odnosi na usporedbu sa škverovima u Južnoj Koreji i Kini gdje država prati brodogradnju, ali na drukčiji način. Riječ je o tome da škverovima treba pomoć jamstvima kako bi se moglo dobiti komercijalne kredite za gradnju brodova. Banke same bez jamstava takve kredite nerado daju, pa je tom problemu svugdje u svijetu doskočeno osnivanjem jamstvenih fondova koji su i sami profitabilni jer naplaćuju izdavanje takvih garancija.

S obzirom na to da kažete da u pet godina još niste uspjeli restrukturirati Brodotrogir, kako mislite da ćete u Uljaniku to uspjeti u roku od dvije godine?
Nije dvije godine, nego 18 mjeseci. Mi smo u Brodotrogiru restrukturiranje završili kako su u ugovoru o privatizaciji predvidjeli Vlada RH i EK. Međutim, život teče dalje i stvara nova pitanja, probleme i rješenja. Dakle transformacija i dalje traje.

Obavili ste dubinsko snimanje u Uljaniku, kakvo je zapravo stanje s ugovorenim poslovima, koliko je brodova po vašoj ocjeni ugovoreno nepovoljno?
Niz je faktora zašto određeni ugovor za gradnju broda u jednom trenutku može biti proglašen nepovoljnim. Recimo, riječ može biti o tečajnim razlikama. Znamo koliko je američki dolar oslabio prema euru u posljednjih desetak mjeseci. Također, postoje slučajevi gdje je ugovor u redu, ali se tijekom gradnje dogode stvari koje dovedu do kašnjenja, plaćanja penala i na kraju gubitka. Visoke kamate na kredite brodograđevnoj industriji u Hrvatskoj svakako same odrade dio priče o gubitku. Moram priznati da gubitaka ima, da nisu mali i da tek treba vidjeti koliko će oni iznositi na kraju priče.

Koliko od 17 brodova u Uljanikovoj knjizi narudžbi je po vama realno moguće završiti, a za koliko će zbog raskida ugovora biti aktivirana državna jamstva?
Pet brodova već je otkazano. Prioritetni cilj je da se državna jamstva ne aktiviraju ni po jednom ostalom ugovoru. Prerano je reći hoće li se u cijelosti u tome i uspjeti.

Koliko će za dvije godine, kada završi restrukturiranje brodogradilišta, Pula biti različita od današnje, koja i dalje slavi Uljanik kao svoj ponos?
Kao ozbiljni ljudi mi se ne možemo baviti takvim predviđanjima. No, znamo da želimo nastaviti razvijati taj osjećaj ponosa koji Pula ima za svoje brodogradilište.

A što mislite o ideji Ivana Jakovčića da Uljanik postane centar projektiranja brodogradnje, a ne brodogradilište?
Uljanik mora biti i jedno i drugo. To što Uljanik može i zna projektirati malo drugih brodogradilišta na svijetu može i zna. S druge strane, Uljanik je prvenstveno brodogradilište i to mora i ostati.

Hoćete li prodati 3. maj, koliko on danas vrijedi?
Kako bi rekli u Dalmaciji, “ko to more platit”. Ljudi u Hrvatskoj uopće nisu svjesni koliku vrijednost imaju u svojim rukama kada se govori o 3. maju. Nebitno koliki su trenutačno dugovi. Bitno je kakvi su potencijali, a oni su ogromni.

Ostaje činjenica da ćete na tržištu u Hrvatskoj od velikih brodograditelja biti samo vi i Tomislav Debeljak. Hoćete li raditi svaki za sebe i biti konkurenti ili ima mogućnosti za zajednički nastup?
Cijela budućnost europske brodogradnje temelji se upravo na udruživanju i racionalizaciji koju ono može donijeti. To udruživanje trebalo bi biti i šire od onog na nacionalnoj razini. Ono mora obuhvaćati i neke škverove iz drugih europskih zemalja. Ideja konkurencije među nama je put u sigurnu propast. Naši konkurenti trebali bi biti škverovi iz Koreje, Kine...

Po čemu se vaša ponuda za Uljanik razlikovala od njegove, što ste ponudili bolje od DIV-a?
Odgovor na to pitanje valjda treba postaviti onima koji su odabrali nas, a ne DIV.

Kako sada gledate na to što je Slavko Linić dok je bio na vlasti odbio vaše ponude za 3. maj i Kraljevicu, kao neozbiljne, te nije s vama htio niti razgovarati?
Nije točno da Linić nije razgovarao s nama. Razgovarali smo i dogovorili rješenje za Brodotrogir. Svako vrijeme nosi svoje specifičnosti. Gledano iz današnje perspektive, dobro je da smo bili odbijeni za ostale škverove jer smo imali vremena uz manji rizik naučiti sve što smo morali.

Govorili ste otvoreno o problemu nerada u Brodotrogiru, kako to da ste dopustili neučinkovitost u svojoj firmi?
Recimo da sam skupo platio svoju socijalnu osjetljivost. Kao netko tko je odrastao u oskudici, da ne kažem siromaštvu, uvijek razmišljam o svakom čovjeku i njegovu životu. Priznajem, u Hrvatskoj puno više nego drugdje jer ipak je ovo moja zemlja, meni dragi ljudi. Zbog toga sam griješio i u Trogiru. A na kraju sam doživio neku vrstu osobne satisfakcije kada su mi sami predstavnici radnika pristupili i otvoreno rekli “moramo se riješiti ljudi koji ništa ne rade, oni nama koji radimo otimaju kruh iz usta”. Odlučio sam ih poslušati i ispraviti nepravdu da jednaku plaću dobiva radnik i neradnik.

Je li, osim na vama, odgovornost za to i na sinu Nenadu, kojemu ste povjerili vođenje škvera?
Sve greške koje sam napravio idu isključivo meni na dušu. Ljudi koji me poznaju toga su itekako svjesni.

Kako posluje marina u Trogiru, kada će ona postati profitabilna?
Marina u Trogiru profitabilna je od prvog dana kada smo je otvorili. Njezin jedini problem je taj što ponekad mora pomoći manje profitabilnom susjedu, škveru.

U Hrvatskoj ste kupili brojne nekretnine. Jesu li se, za razliku od brodogradnje, ta ulaganja isplatila? Ima li neki biznis u Hrvatskoj u kojemu više, kako ste sami rekli “ne vadite novac iz svog novčanika”?
Negdje smo izgubili, negdje smo prevareni, a negdje je ispalo bolje no što smo mislili. Marina u Trogiru, hotel Medena, neki energetski projekti donose nam zaradu. Neka druga ulaganja za sada još uvijek ne.

Koliko u svim svojim tvrtkama u svijetu imate zaposlenih i koliki su godišnji prihodi Kermas holdinga?
U jednom trenutku bio sam vlasnik tvrtke u Južnoj Africi u kojoj sam zapošljavao pet tisuća ljudi. U drugom nisam imao ni 50 zaposlenika. Bilo je godina u kojima smo zarađivali stotine milijuna dolara godišnje, a znale su ih slijediti godine s ogromnim gubicima. Danas Kermas ima udjele u nekim vrlo ozbiljnim kompanijama, ali bilo bi pretenciozno tvrditi da ti ljudi rade za mene jer to zapravo nije tako. Dakle, na raznim poslovima u niz različitih država zarađujemo dobro, pretežito u rudarstvu, a direktno zapošljavamo više od tisuću ljudi u raznim djelatnostima.

Najveći dio vaših tvrtki u Hrvatskoj otvorili ste u Puli. Zašto je Pula u vašem fokusu?
U mom fokusu je cijeli svijet, ali moja osobna orijentacija je hrvatska i jadranska jer volim svoju zemlju.

Kako vidite budućnost hrvatskog gospodarstva? Trend je smanjenja proizvodnje i sve većeg oslanjanja na turizam, je li to dobar put?
Turizam je bitan, dapače, ali mi možemo puno bolje od toga. Proizvodnja je kralježnica svake odgovorne nacionalne ekonomije. No, s ovakvim gotovo fiksiranim tečajem kune prema euru koji se ne mijenja već 18 godina naša izvozna industrija zapravo nema šanse. Nije konkurentna. Šteta jer se tako pogoduje trgovcima i prekupcima, a proizvodnja odumire naočigled svih nas i gotovo je nemoguće pronaći ikoga tko je spreman podići glas i pobuniti se protiv te suicidalne politike.

Zabrinjava li vas iseljavanje kvalificiranih i mladih ljudi? Zbog manjka radne snage Hrvatska postaje useljenička zemlja, odakle je za nas najbolje da dolaze useljenici?
Zabrinjava li me? Duša me boli kada vidim što se događa u posljednje vrijeme i koliko pametnih i sposobnih mladih ljudi odlazi iz Hrvatske. Svaki taj mladi stručnjak svoju pamet i svoje najbolje godine dat će nekome drugom, a Hrvatska od toga neće imati ništa osim eventualno ponosa što je netko naš uspio tamo negdje. Pa opet, nitko nikoga nikad nije mogao zaustaviti. Ljudi se sele i oduvijek su se selili. Što se tiče useljenika u Hrvatsku, mislim da je bitnije tko nam dolazi i što može pridonijeti razvoju Hrvatske, nego iz koje zemlje dolazi.

Zalažete se i za prodaju državljanstva RH?
Treba naglasiti – to zapravo nije prodaja putovnica. Tko bi bio potencijalno zainteresiran za našu putovnicu? Ljudi koji su financijski dovoljno moćni da si to mogu priuštiti. To je priča o poduzetnicima kojima nije problem potrošiti par milijuna kako bi imali našu putovnicu. Oni ionako ne bi došli ovamo živjeti, ali bi zato mogli investirati, donijeti nove poslove i projekte u našu zemlju. To radi niz članica EU, poput Malte, Španjolske, Portugala... no, mi očito nemamo viziju. Niti dovoljno hrabrosti.

Koja je vama je putovnica najkorisnija, a koja najdraža?
Jedina putovnica koju imam je hrvatska. I nikada nisam imao niti jednu drugu iako sam ih mogao imati. Niti to imam namjeru u budućnosti.

Kako gledate na slučaj Agrokor? Zašto je Todorić izgorio?
Todorića sam prije puno godina upoznao u Zagrebu, ali nakon toga se više nikada nismo vidjeli. On se bavio trgovinom i poljoprivredom, ja rudarstvom, nismo imali dodirnih točaka. Iskreno, nisam baš pratio situaciju oko Agrokora jer je to neki drugi svijet. No, primijetio sam da je Agrokor plaćao enormne kamate na kredite i to nije moglo dobro završiti.

U Hrvatskoj se uvriježilo mišljenje da ste izuzetno bogat čovjek, najbogatiji Hrvat, da vaš osobni kapital prelazi 2 milijarde eura. Kako to da niste na Forbesovoj listi milijardera?
Ako se ne varam, daleko najbogatiji Hrvati na svijetu dolaze iz obitelji Lukšić. Priče o meni promašene su u samoj svojoj srži. Moje bogatstvo su obitelj, prijatelji, bliski suradnici, zezancija, druženje, novi projekti, izazovi. Neke moje firme stoje bolje, neke druge lošije, a ja samo radim.

Koje su vrijednosti, svjetonazorske, političke i društvene, koje cijeni Danko Končar?
Trebaš znati tko si i odakle dolaziš. Svi ljudi jednako su vrijedni. I nije bitna stranka, svjetonazor, rasa, vjera... jedino što je u životu bitno je biti čovjek. Ponosan, pravedan i ispravan. Na taj način kroz život i kroz svijet možeš hodati uspravno i sve ljude koje sretneš možeš gledati ravno u oči. To se ne može kupiti novcem. Ili jesi ili nisi. Ako jesi, svaki kutak ovog planeta dočekuje te raširenih ruku i bilo kamo da dođeš, osjećaš se kao kod kuće.

Može li se vaš biznis nazvati obiteljskim, većinu tvrtki vode članovi vaše obitelji?
Članovi moje obitelji su svi ljudi koji rade sa mnom ili za mene, a koji kada ih netko pita ne kažu “kompanija u kojoj radim” nego “moja kompanija”. Često nekima od svojih suradnika kažem da su članovi moje familije jer to tako zaista osjećam.

Vaš put od zagrebačkog siromaška do najbogatijeg u zemlji i više je nego tajnovit. U bivšem sustavu stekli ste kvalifikacije, potom bili kažnjeni, a onda opet dobili novu šansu i specijalizaciju u inozemstvu. Čudan obrat, zar ne?
U današnje vrijeme Interneta, Facebooka, Instagrama, Twittera, kada je svaki i najmanji detalj tuđeg života svima serviran na pladnju, shvaćam da ljudi mojih godina koji su radili u raznim vremenima i situacijama mladim ljudima mogu biti tajnoviti. Tada se isto živjelo i radilo, ali se o rijetkima, osim javnih osoba, išta znalo. Tijekom mog odrastanja u Zagrebu svi smo bili jednaki, nitko se nije posebno isticao u financijskom smislu. Svi smo imali slično imovinsko stanje. No, neki poput mene imali su poduzetnički duh. Kasnije sam kao student printanjem arhitektonskih nacrta u Zagrebu uspio zaraditi za novi Jaguar. Da, poslije sam se zaposlio u Jugoturbini i završio sam u zatvoru. I da, odmah nakon izlaska zaposlila me ista firma, Jugoturbina, iz koje sam u zatvor i otišao. Radnički savjet donio je odluku da nisam oštetio tvrtku i pozvao me da se vratim nazad. Toliko o mojoj krivnji. Sud je naknadno donio odluku da određeni novac moram uplatiti državi, na rate, i to sam učinio. Krajem 80-ih zaradio sam prvi milijun maraka radeći u Zagrebu za Gold Star, danas LG. Poslije sam godinama po inozemstvu hodao i borio se gol kao crkveni miš. I padao sam i dizao se masu puta. Uspio sam nakon svega toga, svojim trudom i uz pomoć iskrenih prijatelja. Ne pada mi na pamet danas se sramiti svog puta, ali ni pričati na sva zvona koliko je to bilo teško.

Kad su počeli ratovi 90-ih, gdje ste bili i objasnite kako ste u ruskoj fazi došli do prvog većeg kapitala?
Tvrtka u kojoj sam tada radio, današnji LG, u to vrijeme premjestila me iz Zagreba u svoj ured u Beč. Ruska faza počela u trenutku kada je Rusija počela otvarati mogućnosti strancima u svom rudarskom sektoru. Imao sam izuzetnu sreću da je poslove izvoza iz Rusije pristala financirati tamošnja banka VTB. Zahvaljujući tome, s nekoliko naših ljudi u Rusiji stvorio sam početni kapital koji smo iskoristili za kupnju dviju ruskih tvornica koje su prerađivale kromovu rudu. Nakon izlaska iz Rusije zarađeni novac uložio sam u nove projekte u Južnoj Africi. Dio sredstava koje sam pak tamo zaradio poslije sam uložio u Hrvatsku.

Iz kojih razloga se vraćate kući već debelo nakon završetka prve Tuđmanove faze nove Hrvatske?
Jako se varate. Na počecima te prve Tuđmanove ere, kako je vi nazivate, predsjednik me pozvao u Zagreb na sastanak. Tuđman je vrlo dobro znao tko sam, očito su ga dobro pripremili, te me na sastanku zamolio da pomognem oko priznavanja Hrvatske u raznim državama koje to do tada još nisu učinile. Tvrtka za koju sam tada radio, današnji LG, bio je silno utjecajan i s tadašnjih pozicija moglo se mnogo toga izlobirati. Sve to vrijeme ja zapravo nikada nisam otišao iz Hrvatske, putovao sam i uvijek se vraćao kući u Zagreb. Stoga se ne može govoriti o mom povratku jer sam sve to vrijeme ovdje bio prisutan. U Hrvatsku sam počeo ulagati onda kada sam u inozemstvu stekao dovoljno da si to mogu priuštiti.

Donirate li, kao mnogi poslovni ljudi u Hrvatskoj političke stranke? Glasate li na izborima?
Što se tiče politike i stranaka, sebe smatram ultimativnim patriotom. To se najbolje očituje u iznosima koje sam uložio u Hrvatsku. Ne zanimaju me političke opcije, boje stranačkih zastava i predizborni plakati. Samo uspješna Hrvatska. Stoga, moj glas ide bilo kome tko to može ne samo obećati već i provesti u djelo.

Je li moguć biznis bez suradnje s politikom, je li vas politika kočila ili, naprotiv, katapultirala?
Kao poduzetnik, ja ne razmišljam o politici, nego o politikama. Bilo gdje u svijetu. Identično. Ako određena vlast, politička opcija koja je obnaša, može suzbiti karcinom neučinkovite birokracije, inertne administracije, poticati poduzetništvo umjesto da ga guši, imat će moj glas. Politika ili vlast u određenom trenutku ne bi trebala surađivati s investitorima, to uostalom u svojoj definiciji budi sumnju, nego ako pristaje biti učinkovit servis potrebama onih koji zapošljavaju i plaćaju porez – onda smo na pravom putu. Recimo ovako, glasač je poslodavac. Političar radnik zaposlen na određeno vrijeme s mogućnosti prijevremenog otkaza. Ako nema rezultate, zamijenimo ga nekim drugim koji će raditi u našu korist, za dobrobit naroda.

Kako bilo, država s vama opet puno riskira, i to trošenjem našeg novca. Ako vi u Uljaniku ne uspijete, to će biti dvostruki gubitak za nas?
Primjećujem u vašim pitanjima tipičan komunistički način razmišljanja za koji sam mislio da je odavno prestao postojati. Dakle, govorite o dvostrukom gubitku poreznih obveznika u slučaju da mi kao strateški partneri ne uspijemo u Uljaniku, iako biste trebali znati da smo i mi sami porezni obveznici. Dakle, država/porezni obveznici su godinama pomagali Uljaniku, ali je ipak stvoren veliki gubitak. Država je zamolila Europsku komisiju za pomoć, a ondje im je rečeno da pomoć stiže odmah, ali pod uvjetom da netko treći preuzme upravljanje i restrukturira kompaniju gubitaša. I novac je isplaćen uz odobrenje EK. Zatim taj strateški partner, još uvijek ne vlasnik, pomaže državi i upravi tvrtke koja je stvorila gubitke, da se oporavi. Od njega se očekuje da preuzme obveze, uloži svoj novac, izliječi tvrtku. Ako uspije, mora dodatno platiti određeni iznos kako bi postao suvlasnik te tvrtke. Tko to točno riskira, molim vas lijepo?

Kako tumačite zaoštravanje između EU i Rusije, SAD-a i Rusije, SAD-a i Kine? Koja bi pozicija Hrvatske geopolitički po vama bila najisplativija? Treba li slijediti politiku Bruxellesa i zaoštravati odnose s Rusijom?
Hrvatska je na najbolniji mogući način do sada imala priliku naučiti kako se nikada ne isplati voditi tuđe bitke. Biblija nas je uostalom naučila da nema onih bez grijeha kada treba baciti prvi kamen.