Prateći ovih dana hrvatske medije, netko slabije upućen mogao bi pomisliti da je Hrvatska vodila ratove u Libiji, Siriji i Iraku te izazvala masovne nerede pokrenuvši Arapsko proljeće u Tunisu i Egiptu. Još bi pomislio i to da je na čelu tog križarskog pohoda bila predsjednica ORaH-a Mirela Holy, koja je, vidi bezobrazluka, izazvala rat u muslimanskom svijetu, dovela do egzodusa biblijskih razmjera, a sada, bešćutna kakvi Hrvati već jesu, ne želi te migrante bespogovorno primiti u Hrvatsku. Još se drznula reći da bi među izbjeglicama mogli biti i teroristi ISIL-a. Kao po nekoj zapovijedi počela je paljba po “ksenofobičnim Hrvatima “i još goroj hrvatskoj državi jer ne žele pomoći ljudima u nevolji”. Uopće se ne dopušta rasprava o globalnom problemu migranata koji su svjetski, a ne samo europski i hrvatski problem. Svjestan rizika da će me neki analitičari opće prakse proglasiti grozotom mjeseca, bešćutnim ksenofobom i nalijepiti mi najgore moguće etikete, ipak ću nešto napisati o tome kako bi se Hrvatska treba postaviti u ovoj vrlo delikatnoj situaciji.
Prije svega, premijer Zoran Milanović i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović trebaju se u ponašati kao državnici i voditi računa o dugoročnim strateškim nacionalnim interesima. Nitko ne može ostati ravnodušan na patnje žena i djece, ali državnici moraju donositi racionalne odluke. Jedno od suverenih prava države jest i to da kontrolira granice te da vodi računa koga prima i koliko će ostati u zemlji. Umjesto da pozdrave izjavu ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića da će država štititi svoje granice, napadaju ga kao bešćutnog. Migrantima treba pomoći, ali se mora voditi rasprava i o tome što to znači za zemlju u koju dolaze. Zapadna Europa danas se nalazi u problemima dobrim dijelom i zato što zbog torture “političke korektnosti” nije na vrijeme povela raspravu o broju imigranata i njihovoj mogućnosti adaptacije na novu sredinu. Ako bi država pod pritiskom odustala od onoga što je u opisu njezina posla, onda stvarno nema smisla ni njezino postojanje. Hrvatska se nema čega stidjeti ni kada problem sagledavamo iz etičke perspektive ako je to u geopolitici uopće moguće. Nije naša zemlja izazvala nemire i ratove koji su stvorili današnji kaos. Ako su SAD, Velika Britanija i Francuska bili u prvim redovima kada je trebalo bombardirati Libiju i financirati sirijsku oporbu iz koje je izrastao zloglasni ISIL, onda ne mogu zatvarati oči pred problemom i tražiti od drugih zemalja da “pokažu solidarnost”. Znači li to da velike zemlje mogu pokretati ratove, nakon kojih njihove tvrtke sklapaju unosne poslove kao što se to dogodilo u Libiji, a onda od Hrvatske i drugih malih zemalja tražiti da saniraju problema proizišle iz takve politike. Cinično je tražiti od Hrvatske, koja je najmanje kriva, da pokaže otvoreno srce, dok je Velika Britanija poslala specijalce da čuvaju granice od izbjeglica iz Libije i Sirije. Stalno se govori o tome da Hrvatska treba primiti migrante, ali nitko ne govori o tome da bi sukladno svojoj gospodarskoj snazi i broju stanovnika to trebala učiniti i Amerika. Po tim odnosima na svakih 1000 migranata koje primi Hrvatska SAD bi trebalo prigrliti najmanje 70.000.
Hrvatska je podmetnula svoja leđa prije dvadesetak godina kada je bezuvjetno primila nekoliko stotina tisuća Bošnjaka. Normalno je da prvi susjed pomogne susjedu u nevolji. Nije, međutim, normalno da Hrvatska opet mora biti u prvim redovima. Stoga se ne treba nikome pravdati, a još manje dokazivati ili imati grižnju savjesti.
Meni je suludo da neki ljudi i politićari pozivaju imigrante u Hrvatsku.Jućer sam čitao da u Makedoniji nisu htjeli primiti pakete od crvenog križa jer im smeta logo crvenog kiža.Kad se po Europi nasele da li im budi krščanske crkve smetale, pa će ih eksplozivom rušiti i to kad budu pune vjernikov.