Život Vinkovčanke Tatjane Mirić (55) mogao bi biti odličan predložak za neki film. Žena je to koja se godinama bavila biznisom, u međuvremenu se udala i razvela, a potom i kćer Nadju izvela na put te joj pomogla da postane uspješna manekenka. A onda se život odlučio dodatno zakomplicirati, dobila je melanom i počela se liječiti. Operirala se u Londonu, prihvatila invalidsku mirovinu, ali se i zavjetovala da će, ako se izliječi, početi raditi kao volonterka i pomagati onima kojima je pomoć najpotrebnija.
– Kao volonterka radim već nekih 12 godina. Mogu reći kako sam sretna i zadovoljna te da ni u jednom trenutku nisam požalila zbog toga ili se žalila koliko je teško, iako je bilo svega. I danas, kao i na početku, ispunjava me činjenica da pomažem nekome kome je pomoć potrebna. To je postala na neki način moja hrana, kaže Mirić.
Financira nadarene studente
Njezino prvo volontersko odredište bila je Tanzanija kamo je odnijela lijekove protiv malarije koje je kupila o svome trošku. Potom su se redale države poput Somalije, Etiopije, Jemena, Kenije, Kambodže, Konga, Indije, Nepala… Bila je u područjima gdje je u to vrijeme harala ebola i malarija. Proputovala je sve kontinente na Zemlji i, kako sama kaže, vidjela je ljude koji su najbogatiji, imaju doslovce sve i žive u luksuzu kakav se ne može zamisliti i opisati, ali i one koji nemaju ništa, često su gladni i žive od danas do sutra.
Govoreći o sebi, kaže da je odmalena bila malo drukčija i osjetljivija od drugih, a tuđa ju je bol posebno pogađala. Kada osjeti potrebu, jednostavno se spakira i krene na put. Po dolasku u državu gdje želi volontirati priključi se nekoj organizaciji, sirotištu ili bolnici i radi što se od nje traži.
– Tijekom svih tih godina zaista sam vidjela svega i svačega. Bila sam među ljudima i djecom koji nemaju baš ništa. Toliko su siromašni da nemaju što jesti. Kada sam odlazila, osiguravala sam im pomoć iz svojih sredstava. Uvijek se rado sjetim tih osmjeha i pogleda gladne djece kada dobiju nešto za jesti. Oni su toliko siromašni, a opet često mislim da su puno sretniji od nas i da znaju više cijeniti život. Nekada je tim ljudima dovoljan i samo zagrljaj da se bolje osjećaju. Tamo sam naučila koliko mi sa zapada drukčije razmišljamo o životu, ali i koliko je važnije davati i pomagati, a ne primati – kaže Mirić.
Tijekom tih volonterskih misija radila je ono što se tražilo od nje, pa je između ostaloga čistila, prala, pomagala u kuhinji i u bolnici, a znala je šivati i čistiti rane. Spavala je gdje su joj omogućili da spava, a jela ono što jedu i domaći ljudi, kada je hrane bilo. Probala je sve osim živih kukaca, ali je zato prevladala strah od zmija. I uz sve to, nikada tijekom tih putovanja nije doživjela nijednu neugodnost.
– Nažalost, u više sam navrata vidjela patnju ljudi koji su bolesni i umiru. Strašno je gledati djecu koja nemaju ništa. Ta djeca jednostavno nemaju život. Ipak, moje najgore iskustvo bilo je u Jemenu gdje dnevno veliki broj ljudi umire od gladi. Tamo sam vidjela kontejner pun mrtve djece. To su slike koje me i danas prate, a mislim da će me pratiti dok sam živa, kaže Mirić.
Njezin humanitarni i volonterski put na neko je vrijeme zaustavila epidemija koronavirusa. Vjerojatno bi bila u Indiji, u Calcutti, u sirotištu gdje je djelovala Majka Tereza.
Pri tome bi svakako posjetila i Nepal koji joj se kao država posebno sviđa i gdje se penjala po planinama Himalaje kako bi došla do nekih sela gdje ljudima treba pomoć. Nije mirovala ni tijekom boravka u Hrvatskoj pa je volontirala u Udruzi oboljelih od distrofije mišića i cerebralne paralize u Zagrebu, a pomagala je i u vinkovačkoj Udruzi osoba s invaliditetom Bubamara.
Preko veze do volontiranja
Godinama financira i nadarene studente iz siromašnih obitelji. Sada već nekoliko mjeseci volontira u vinkovačkoj bolnici gdje svakodnevno čisti na Odjelu intenzivne njege.
– Kada sam došla u Vinkovce i kada sam vidjela da ova epidemija neće proći baš brzo, odlučila sam se aktivirati. Ponudila sam se kao volonter, da besplatno radim, u raznim ustanovama, bolnici kao i Crvenom križu. Odgovor je bio da im volonteri nisu potrebni. Na kraju sam morala zvati okolo i koristiti veze da bih volontirala u vinkovačkoj bolnici gdje svakodnevno radim 8 – 9 sati. Međutim, ja sam zadovoljna, sretna i ispunjena, zaključila je Mirić.
Plemenito.