U kakvom je stanju svijest i savjest osobe koja stranačke parole stavlja u usta ubijenih?

Split će potvrditi u drugom krugu da je hrvatski – izjavio je nakon prvog kruga predsjedničkih izbora Petar Škorić, predsjednik splitskog HDZ-a.

Točnije, da se gospodin Škorić ne bi žalio o vađenju njegovih riječi iz konteksta, prema Dalmatinskom portalu izjavio je pred novinarima sljedeće:

– U Splitu smo zadovoljni, iako je Zoran Milanović prvi s 29 posto, druga Kolinda s 27, a treći Škoro na 23 posto. Naime, ako uzmemo u obzir konzervativnu scenu na kojoj je naša kandidatkinja podijelila glasove sa Škorom, rezultat je više od 50 posto i vjerujem da će u drugom krugu Split potvrditi da je hrvatski Split i da HDZ stoluje u njemu te da šalje pobjedničke poruke cijeloj Hrvatskoj.

Prvom splitskom hadezeovcu to znači da će u Splitu u drugom krugu većina birača glasati za Kolindu Grabar-Kitarović i tako potvrditi da je Split hrvatski. Jer, zna se, ona mjesta u kojima pobijedi Milanović nisu hrvatska, u njima se ne diše hrvatski, glasačima Zorana Milanovića ne sjaji domoljublje u očima, njima je Hrvatska slučajna država, oni je nisu ni željeli, oni su jugofili, ili srbofili, možda čak i sami Srbi, dakle četnici, jer svi Srbi su četnici, a svi koji ne misle da su svi Srbi četnici su, kao što se također zna, mrzitelji svega hrvatskog.

Petar Škorić je, inače, najširoj hrvatskoj javnosti već odavno poznat kao budaletina. Ne kažem to ja, nego je tako rekao general Ante Gotovina urlajući na svoje časnike nakon Oluje početkom kolovoza 1995. na kninskoj tvrđavi. Čitav svijet je to čuo i vidio na mnogo kasnije objavljenoj snimci.

Istina, naziv budaletina nije bio upućen ekskluzivno Škoriću, već svim časnicima među kojima je i on pokunjeno sjedio. No, Škorić je ipak bio poimence istaknut u generalskoj bukvici kao netko tko nije sposoban u cijelom oslobođenom Kninu i okolici pronaći jedan najobičniji križ.

Nazvati nekog budaletinom nije lijepo, a u novinama je i utuživo kao povreda časti i ugleda. Zato hvala generalu Gotovinu što nam je omogućio da ga nekažnjeno citiramo. Jer, da se razumijemo: ja to ne činim zbog zluradosti, zlobe ili želje da napakostim osobi Petra Škorića i vrijeđam njegovo ljudsko dostojanstvo, nego samo zato što se Petar Škorić svih ovih godina svojski trudi potvrditi da je upravo to što mu je bijesni general Gotovina na kninskoj tvrđavi rekao da jest.

A zašto se uopće baviti izjavom neke budaletine? Zato što citirana izjava nije njegova osobna i originalna budalaština, nego je to doktrina i politička poruka, metoda i populistička praksa HDZ-a na čijem je valu prije pet godina vlast osvojila, a sada je želi i zadržati aktualna hrvatska predsjednica i kandidatkinja HDZ-a za drugi mandat Kolinda Grabar-Kitarović.

Premda neprestano trubi o zajedništvu, o ukidanju podjela u “njezinu” narodu i upućuje nam s govornice besmislice poput “sada se moramo svi skupiti na okup”, iza Kolinde Grabar-Kitarović stoji neprestano raspirivan i razjarivan osjećaj da upravo ona i HDZ predstavljaju pravu Hrvatsku i Hrvate među kojima nema mjesta za bilo koga tko se s njima ne slaže, tko ne dijeli njihove svjetonazore i tko ne iskazuje domoljublje na hadezeovski način.

A da ne govorimo o onima koji također sasvim legitimno smatraju da domoljublje može i treba ili uopće ne treba biti osobni osjećaj, a nikako i nipošto propisana javna vrlina i najvažnija mjera podobnosti i sposobnosti za bilo koje mjesto, od najobičnijih uslužnih djelatnosti do vođenja države.

Riječi Petra Škorića samo su priprosti odraz te politike. A za jedan od najzlokobnijih, najbezdušnijih i najodurnijih izraza takve politike, koja monopolizira sve što ima veze s domoljubljem i domovinom, pobrinula se na vrhuncu svoje kampanje u Vukovaru upravo Kolinda Grabar-Kitarović.

Od riječi do riječi skinutih doslovno sa snimke, predsjednica i kandidatkinja za predsjednicu rekla je posljednje večeri kampanje u Vukovaru, obraćajući se izravno supruzi poginulog Blage Zadre, sljedeće: “Kato draga, ja vjerujem da ne samo Blago nego svi oni mladići i djevojke koji su nosili one žute čizme koje su sjale u noći sada gledaju na nas i kažu: Za ovo smo se borili, nije nam žao što smo poginuli jer Hrvatska je tu, Vukovar je hrvatski i Vukovar će uvijek ostati hrvatski.”

Čovjek ostaje nijem pred smjelošću, bezobrazlukom, zadrtošću i bešćutnošću potrebnom da bi se stavilo prljavu šapu uskogrudnog stranačkog i osobnog interesa na mrtve, da bi se govorilo u ime onih koji su bili okrutno i nasilno ubijeni, koji su umirali u strahu i mukama.

Pogotovo kada to čini osoba koja nije ni primirisala blizinu bojišta i stratišta, a empatiju zamišlja kao nešto što se prigodno obuva i izuva skupa sa žutim čizmama u kojima povremeno paradira. Čovjek se zapita o stanju svijesti i savjesti osobe koja se usudi u razbijene zube, razmrskane čeljusti i sve one u masovnim grobnicama istrunule lubanje umetnuti i u njihovo ime izgovoriti riječi: “Nije nam žao što smo poginuli.”

Hrvatska je država, navodno, na ovim izborima napokon dosegnula onaj minimum demokratskog standarda koji onemogućava da se demokratski izborni proces zloupotrijebi i prevari na način da se u glasačke kutije ubacuju glasovi mrtvih. Ali, malo nam to vrijedi kad još nismo dosegnuli minimum civilizacijskog standarda čovječnosti koji ne dopušta da se u mrtva usta ubijenih stavljaju stranačke floskule i parole.

Grozne slike u meni izazivaju ove riječi Kolinde Grabar-Kitarović koja, razmišljajući i govoreći o Vukovaru kao hrvatskom, misli potpuno isto što i Škorić kad poziva Split da potvrdi da je hrvatski tako što će glasati za nju.

Jasno je tko je tolikim ljudima ogadio sam pojam hrvatstva: oni koji ga svojataju i propisuju bez pameti i ljudskosti, puneći ga poput prazne vreće krvavom zemljom i kostima. I zato ne želim da Hrvatska 5. siječnja postane imalo hrvatskija, nego samo malo ljudskija i normalnija.