U kakvu su odnosu Katolička crkva i Europska unija

U ranim danima razvoja europskog projekta Katolička je crkva više podupirala Vijeće Europe, međunarodnu organizaciju za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu – vid europske integracije koji nije imao ekonomsku dimenziju i koji je prepreke željezne zavjese nadilazio uspješnije od tadašnjih Europskih zajednica (preteča današnjeg EU). Slijedom političkih promjena 90-ih godina pojavila se u EU svijest o potrebi da se paralelno s razvojem ekonomske integracije budućoj europskoj političkoj uniji „udahne duhovnost“ te je 1994. godine Europska komisija pokrenula inicijativu „Duša za Europu“ financirajući projekte vezane uz temu europskog sjedinjenja iz perspektive vjerskih zajednica.

Nakon niza godina neformalnog dijaloga, Lisabonski je ugovor 2009. godine eksplicitno uveo inicijativu formaliziranog „otvorenog, transparentnog i redovnog dijaloga“ između predstavnika europskih institucija te crkava i vjerskih (ali i nevjerskih) zajednica, među kojima i katoličke zajednice. Danas se više puta godišnje održavaju seminari-dijalozi na razne europske teme, sastanci nakon zasjedanja Europskog vijeća šefova država i vlada, kao i sastanci s budućim državama predsjedateljicama  o njihovu programu predsjedanja.

Vatikan je, imenovavši apostolskog nuncija, diplomatske veze s EU uspostavio još 1970., dok je EU svoje predstavništvo pri Svetoj Stolici osnovao tek 2006. godine. No usporedno sa službenom diplomacijom, posebice zahvaljujući proširenju EU, tijekom godina razvilo se katoličko civilno društvo koje se na europskoj razini okuplja u grupacijama poput Komisije biskupskih konferencija u europskoj zajednici (COMECE) ili Uniapaca koji okuplja europske poduzetnike koji promiču umjereni i socijalno odgovorni kapitalizam. Vjerske zajednice, pa tako i katolička, začetke svoje prisutnosti u Bruxellesu mogu zahvaliti više angažiranosti europskih službenika kršćanskih svjetonazora ili vjerskih redova nego izravnom djelovanju same Crkve – jezuitski red otvorio je svoj Katolički ured za informiranje o europskim problemima (OCIPE) u Bruxellesu još 1963. godine.

Zahvaljujući dijalogu, službenoj diplomaciji i organiziranim interesnim skupinama akreditiranima pri europskim institucijama, Katolička crkva sudjeluje u kreiranju europskih politika. U skladu sa svojim etičkim svjetonazorom izjašnjava se o univerzalnim pitanjima (bioetika, obiteljska politika, pobačaj), o pitanjima koja se izravnije tiču specifičnih politika EU (socijalna prava, migracija, proširenje EU) te povremeno i o vanjskopolitičkim aktualnostima (izraelsko-palestinski odnosi).

U sklopu procesa odlučivanja u EU Crkva se koristi sličnim metodama kao i tradicionalne interesne grupe – lobiranjem pri institucijama u vlastitoj državi ili kod službenika Europske komisije i zastupnika Europske pučke stranke koji dijele njezine svjetonazore ili pak povezivanjem s istomišljenicima preko nacionalnih granica. Cilj joj je – s više ili manje uspjeha – osigurati da njezini stavovi budu zastupljeni u izglasanim europskim propisima. Godine 1982., odnosno 1987. uvjerila je dio država u Vijeću ministara da blokiraju usvajanje tekstova o umjetnoj oplodnji i istraživanju embrija, no nije uspjela u želji da se u Lisabonski ugovor eksplicitno uključi referencija na europsko kršćansko nasljeđe i Boga.

Dok vjerska sloboda ostaje dio privatne sfere pojedinca, određeni utjecaj EU na Vatikan  postoji – iako nije članica EU, temeljem monetarnog sporazuma s Unijom koristi valutu eura i obvezao se primijeniti relevantno europsko zakonodavstvo vezano uz pranje novca i financijske prijevare.