'U komunizmu smo svi imali manje, ali smo bili zadovoljniji'

Hrvatska nije samo u gospodarskoj depresiji nego je opasno ugroženo i njeno kolektivno “duševno zdravlje”.

Nema boljeg sugovornika za tu temu od dr. Mire Jakovljevića, predstojnika Klinike za psihijatriju KBC-a Rebro, koji je ujedno i koautor knjige “Duševno zdravlje, kultura i društvo” koja je ovih dana izišla iz tiska. Iako je situacija krajnje ozbiljna, ipak nije sve tako crno.

Umjesto da stalno razmišljamo o onome što nemamo i postajemo ogorčeni, trebamo biti “sretni i zahvalni” na onome što imamo i na tome gradimo. Na početku razgovora potvrđuje ono što i laik lako može zapaziti. Sve je više bolesnika s duševnim problemima. To je svjetski trend koji je u Hrvatskoj izraženiji zbog gospodarske depresije. Hrvatska je zapala u probleme jer nije riješila psihološku i krizu identiteta.

– Kad riješite duhovnu i moralnu krizu, onda ekonomsku krizu lakše rješavate. Velik je problem što pokušavamo iz krize izići neradom i zaduživanjem. Iz krize se isključivo izlazi radom, redom i jasnom strategijom. Nažalost, kod nas je došlo do sloma socijalnog i duhovnog kapitala, do jedne difuzije i fragmentacije hrvatskog identiteta. Mislim da odavno nismo bili ovako podijeljeni – kaže Jakovljević.

Govori tiho i sugestivno. Svoju mirnoću želi prenijeti i na sugovornika. Naravno da su za ovakav raspad hrvatskog društva krive gospodarske i pogotovo političke elite, ali, pitam ga, koliko je “kriv” i narod koji ih je birao.– Imamo poprilično neodgovorne političare koje je izabrao narod. Zato je iznimno važno da narod iziđe na sljedeće izbore u što većem broju. Mnogi kažu da nemaju kome dati glas. Imaju. Trebaju dati glas novima i onima koji drže do svoje časti i obećanja – ističe Jakovljević.

Smatra da je cijela naša civilizacija na neki način ugrožena, pa i bolesna. Upozorava na to što se događa u Ukrajini, Iraku... Ljudski rod ipak ima tako razvijen mozak i umne sposobnosti da možemo za mnoge probleme naći miroljubiva rješenja. U ratu samo neki zarađuju, a većina je uvijek na gubitku. Upozorava na banalizaciju, mediokritetstvo i tiraniju sreće i hedonizma koji tlače suvremeno društvo. Jedno je vrijeme bila jako popularna pozitivna psihologija koja je iznimno korisna ako se ispravno upotrebljava. Ona je učila ljude da je lako postati sretan bez truda i napora. Dovoljno je, kako je to naivno govorio književnik Paulo Coelho, samo pozitivno misliti.

– Naravno da se onda dobiju i suprotni rezultati pa se mnogi razočaraju jer zaključe da ne mogu tako biti sretni. Misle da su krivi zato što su nesretni, a ne shvaćaju da je odgovorno i cijelo društvo – ističe Jakovljević. Upućuje i na banalizaciju svega i svačega, kao da su mnogi izgubili uzvišene ideale bez kojih čovjek teško može biti sretan i uspješan. Pokušava se u prvi plan staviti materijalno. Čovjek je i duhovno biće koje živi u kulturi. U SAD-u se u drugoj polovici 20. stoljeća znatno povećalo bogatstvo, ali se indeks sreće nije povećao.

– Naša sreća ovisi i o drugima, odnosno o našemu odnosu spram drugih. U komunizmu smo svi mi imali puno manje, ali smo vjerojatno bili zdraviji jer su razlike među ljudima bile manje. Ne zbog komunizma nego zbog duha vremena – kaže Jakovljević.

Očito nije toliko bitno koliko imamo, puno je bitnije koliko ima susjed. Nije bez veze u Hrvatskoj popularna rečenica: Neka susjedu crkne krava. Jakovljević otkriva da je jedan engleski stručnjak znanstveno dokazao da je presudna naša pozicija u odnosu spram drugih. Englez je istraživanje proveo na majmunima i službenicima u britanskoj vladi. Došao je do zaključka da su zdraviji i majmuni i ljudi koji imaju bolji “društveni” položaj. Siromašniji ljudi i majmuni bolesniji su i više umiru.

– Sreća prije svega ovisi o zahvalnosti. Nema sreće bez zahvalnosti. Nesretni su ljudi koji ne znaju biti zahvalni za ono što imaju. Pada mi na pamet Dario Kordić koji je stalno zahvaljivao Bogu što mu je omogućio zatvorsko iskustvo. Je li on sretan?– Neki ljudi iz patnje izvuku ono najbolje. Sretni su ljudi koji imaju snage to učiniti. Mnogi su ljudi bili u zatvoru. Mandela je bio u zatvoru, Tito je bio u zatvoru, Tuđman je bio u zatvoru. Nije bitno što vam se događa, nego što vi učinite s onim što vam se događa – kaže Jakovljević.

Često spominje i posttraumatski sindrom ogorčenosti. O tome su pisali njemački psihijatri koji su primijetili da su nakon ujedinjena Njemačke postali ogorčeni svi oni koji su izgubili svoje pozicije u propalom DDR-u. Imali su osjećaj da im je život nanio veliku nepravdu. U Hrvatskoj pak imamo ljude koji su bili u ratu i koji su ogorčeni jer vjeruju da nisu od nove države odbili ono što su očekivali.– Kad pogledate naše ljude s PTSP-om, onda vidite da kod mnogih nije u prvom planu pravi PTSP, nego sindrom ogorčenost zbog onoga što se dogodilo nakon rata.

Sindrom ogorčenosti uvijek je prisutan kada čovjek doživi neku nepravdu. Kada je netko ogorčen cijeli život, onda ga ta ogorčenost izjeda i vjerojatno će oboljeti od raznih tjelesnih i duševnih bolesti. Netko će tu ogorčenost pretvoriti u pozitivnu energiju, biti zadovoljan time što ima, stvarati i biti zahvalan za život, obitelj, prijatelje, domovinu – ističe Jakovljević.

Sve veći broj hrvatskih građana je ogorčen, ali Jakovljević ističe da bi se trebali okrenuti prema pozitivnim stvarima. Umijeće života je u tome da budemo zahvalni za život koji imamo i uživamo u malim stvarima. Zašto ne i u lijepom vremenu. Za ono što nemamo ne treba biti nezahvalan nego trebamo razmišljati kako to promijeniti. Savjet je jednostavan. Trebamo prvo mijenjati sebe, što je i najlakše.

>>'Znatiželju pojedinih članova odbora da kopaju po podacima gledam i ja sa znatiželjom'

>>Milanović i Karamarko kao Cokula i Todor u 'Maloj pljački vlaka'