Kada bi smrt imala samo negativne strane, umiranje bi bilo neprovedivo, napisao je Cioran. Ili da ga parafraziram: kada bi smrt novina imala negativne strane, njihovo ubijanje ne bi bilo tako lagodan posao. Budućnost novina stoga je posve izvjesna, kao i budućnost medija uopće. Praviti se da je situacija drugačija znači odupirati se očiglednosti rezona koji je popularnost pretpostavio važnosti.
Okupacija banalnosti koja već dobra dva desetljeća podrigujući sustavno prodire kroz medijsko dvorište dio je planetarnog plana da se banalizacijom sadržaja relativiziraju kriteriji i time devalviraju mediji. Ništa nije slučajno. Pretvaranje informiranja u korporativni posao filozofiju profita nametnulo je filozofiji istine pa imamo ono što imamo – iluziju informiranosti kroz eksplicitno zabavni sadržaj. No nemojte ovdje zabavu shvatiti kao razonodu. Upravo suprotno. Zabavno u ovoj priči znači skretanje pažnje i prevenciju u procesu postavljanja pitanja. Prirodno je da su novine prve na udaru jer esencija novinarstva jest pisano novinarstvo. Stanje u struci zbog objektivnih teškoća ne može biti idealno, ali ne bi moralo biti ni ovoliko dramatično loše da ljudi iznutra nisu činili sve na fermentaciji procesa destrukcije.
U posljednjih 15-ak godina barem su tri vala štetočina, neznalica i beskarakternog ološa nasrtala na novine kao na najljućeg neprijatelja iako im je baš taj neprijatelj osiguravao masne plaće. Bila je to rijetko viđena krvoločnost koja je mrzila novine proporcionalno nesposobnosti da ikad napišu iole suvisao tekst. Novine su postale bolesnički karton zakačen na krevet pacijenta na neuropsihijatriji. Dodamo li tome tehnologiju, plan pretvaranja objektivne informacije u nebitni uskličnik i sramnu frazu „a onda se dogodilo ovo...“, koja bi nas trebala povući i zainteresirati, pri samom je kraju. Ali priča tu ne završava. Daleko od toga. Kraj novinarstva i kraj medija bit će dodirna točka dvaju svjetova što su do sada tekla paralelno i koji će time postati jedan, jedinstven, upadljivo i nedjeljivo glup. Želja da se i najočitije laži prihvaćaju bez čuđenja, da intelektualna bezvoljnost ode i korak naprijed, u alergiju na svaku vrstu razmišljanja, kontrolu sadašnjosti pretočit će u lagodno oblikovanje budućnosti.
Uza svu brzinu, snagu, mobilnost, dostupnost, softvere i hardvere, mi o današnjem svijetu objektivno znamo manje i pogrešnije no što je to znao naš predak dok je kroz neostakljene štokove svoje pećine promatrao kišu koja pada u vanjskom svijetu. On je o njemu učio vlastitim iskustvom. Mi vanjski svijet danas znamo kao hologram iluzija koju smo dozvolili da nam prodaju. Denovinarizacija društva je možda presudan pucanj, no ne i presedan, jer će se umjesto postojanja medija stvoriti privid postojanja medija. Sadržaji koje sad lakomo gutate kao, uvjereni ste, prihvatljivu dozu naslade žutilom upravo postaju jedini sadržaji. Internet će pokazati pravo lice. On nije osmišljen kao mjesto apsolutne slobode, nego kao mjesto totalitarne kontrole slobode pa se stoga na internetu ne objavljuju fotografije kurvi koje pokazuju gole sise, nego se objavljuju slike golih sisa koje prokazuju kurve.
Svaki internetski klik jedan je antičitatelj, svaki bezimeni komentar ispod teksta pucanj je u ponos, razum, pristojnost, dobar ukus i istinu. Internet je fama popularnosti, društvene mreže su lažna interakcija stvarne dokonosti, one su tu da bi spriječile dalekosežnu komunikaciju forsiranjem realnog vremena u produkciji masovnih zabluda. Vijesti koje se šire društvenim mrežama sažeto su kolportiranje poluistine ili istine prilagođene prevladavajućem, neinventivnom stavu obamrle svjetine. Nikada ne treba zaboraviti da se aranžiranje ratne pozornice odvija kroz rastuću primitivizaciju, kroz nametanje turbofolk trenda. Prisjetite li se kraja Jugoslavije kao uvoda u rat, vidjet ćete koliko se upravo kroz uvlačenje turbofolka u medije i u udarne termine i dvorane podizala razina crnih krvnih zrnaca. Uostalom, mislite li da Thompson nije notorni balkanoidni turbofolk? Ili da internet nije turbofolk? Kontrola medija više nije dovoljna. Ni vlasništvo nad njima.
Ubijanje medija je nova strategija. Koliko je samo lokalnih radiostanica i novina potiho nestalo u proteklim godina. Nitko nije pustio ni glasa prosvjeda. Minimalizacija čitanja održavat će stanje kontrolirane hibernacije sve dok se i posljednji znak slobodne volje ne naplavi u formaldehidu zla. Papir, list, knjiga, to je zbirna subverzija, ono zbog čega je kršćanstvo pismenost utamničilo u samostanima, zbog čega su paljeni oni koji bi se usudili reći da se svijet (o)kreće. Zemlja ponovno postaje ravna ploča. Prazna ploča. Sa svih vaših ekrana zuri preplašeno lice. Grč, strah i neizvjesnost koju gledate iz dana u dan na tom licu svaki put kad sjednete za računalo, TV ili podignete telefon, da, to je vaše lice u odrazu. Lice nestajanja čovjeka u binarnom sustavu laži
>> Gledatelji nam se obraćaju jer su izgubili vjeru u sustav, a mi smo tu da sustav poguramo