"I kad umrem pjevat će Slavonija, stara mati žita i šuma, široka ravan pradavna Panonija, kad zapjeva i sunce silazi s uma. Pjevaj majko ratara i bekrija, pjesmu onu što nam život vara..." Tako glasi uvod u pjesmu koju je znakovite 1969. godine skladao Branko Mihaljević.
Pjesmu su s uspjehom, zanosno pjevali mnogi slavonski tamburaši, legendarni Vice Vukov, Krunoslav Kićo Slabinac, Miroslav Živković, Boris Ćiro Gašparac..., a pjevat će je generacije novih pjevača. Ta je pjesma postala neslužbenom slavonskom himnom. Izvodila se u svim prilikama, i sretnim i nesretnim. Postala je, kao rijetko koja, pjesma i za tugu i za sreću. Za sva vremena i za sve prilike. Pjesma koja je okupljala kada je najviše trebalo, ali i pjesma koja je, metaforički rečeno, plijevila umjetničko žito od kukolja. Potpuno apolitična, nosila je konciznu političku poruku i tako postala univerzalna kao što je univerzalna nepregledna i nepokorna slavonska ravnica. Kojoj je posvećena. Pjesma je to koja će zahvaljujući glazbi, ali i antologijskim stihovima nadživjeti stoljeća, ideologije, ljudske zablude, državne granice, uskogrudne antologije poezije, raznorazna udruženja pisaca, škrte literarne nagrade, prigodna ordenja i smiješne komemoracije.
Njezin autor, pjesnik, ali i svestrani prozaik, dugogodišnji novinar i radijski urednik Miroslav Slavko Mađer, koji je veliki dio svog života posvetio tuđim tekstovima, umro je u 86. godini u posvemašnjoj medijskoj tišini te je po svojoj želji u obiteljskom krugu pokopan na vinkovačkom groblju.
Da je napisao samo pjesmu "I kad umrem pjevat će Slavonija", Mađerova smrt trebala je imati jači odjek, iako njegova obitelj prije pokopa nije htjela obavijestiti javnost o njegovoj smrti poštujući pjesnikovu želju. Samozatajan je bio za života, samozatajan je ostao i u trenutku oproštaja. No, riječ je o pjesniku golemog opusa, s tridesetak zbirki pjesama i desetak proznih knjiga u rasponu od drama, preko humoreske do knjiga za djecu.
Pjesniku čija je prva knjiga "Raskršće vjetra" objavljena još 1955. godine i autoru koji je imao čvrste kontakte s krugovašima te im je na neki način bio i prethodnik, o čemu književna teorija, ako nju još itko nešto pita, nije rekla zadnju. Ponikao je u Hrtkovcima u Srijemu. O svom zanimljivom životu, u kojem je upoznao čitavu galeriju živopisnih hrvatskih umjetnika, a ponajprije pisaca svih dometa, Mađer je prije samo tri godine kod Stajergrafa objavio i opsežnu knjigu uspomena prilično nazvanu "Privatni časopis". Kada već mediji nisu pratili njegov bogat i raznovrsni opus, učinio je to on sam, u knjizi koja ostaje kao trajni spomen na vrijeme u kojem svi pjesnici i pisci nikako nisu imali isti tretman čak ni u granicama male Hrvatske u kojoj svi poznaju svakoga kao da su išli u istu osnovnu školu, na iste ekskurzije ili na isti fakultet.
Da je radio do svojih posljednjih dana, svjedoči i činjenica da je posljednji nastup imao ovog 1. srpnja, na svoj rođendan u Đakovu, te da bi mu uskoro trebale izaći dvije knjige. One su zalog da literarni život skromnog Miroslava Slavka Mađera neće završiti njegovim fizičkim odlaskom. Ali i da nikada ni iz radijskog etera, ni s TV programa, ni s tamburaških festivala ili obiteljskih druženja uz glazbu neće utihnuti riječi njegove amblematske pjesme "I kad umrem pjevat će Slavonija".
Prekrasna pjesma. Počivao u miru.