U nacionalnom je interesu da se Kolinda Grabar-Kitarović 
ne kandidira na izborima. Treba se vratiti u HDZ

Subota 18. kolovoza

Bandić glad za kruhom pretvorio u glad za vlašću

Kad već dugo dobro vodi Zagreb, mogao bi voditi i Hrvatsku. Tako svoju moguću kandidaturu za vrh države objašnjava zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Osim što o njegovu vođenju glavnoga grada ima i izrazito negativnih mišljenja, osim što ga je provincijalizirao a samo središte metropole pretvorio u cigansko sajmište, Hrvatska baš i nije Zagreb. U njoj ne bi mogao dobivati glasove birača kojima bi legalizirao bespravno sagrađene kuće niti bi imao toliko glasača s kamenjara koje bi ujutro privlačio svojim slizivanjem s Kaptolom dok je popodne titoist. Niti bi mogao mahati novcem koji je uzeo iz džepa sugrađana a dijeli ga kao da je njegov. Riječ je o nezajažljivoj ambiciji s krša s kojeg je negdašnju glad za kruhom pretvorio u glad za vlašću. Čitali smo o još jednoj golemoj političkoj ambiciji, o Daliji Orešković, koja je značenje što ga je stekla u marginalnom poslu, u odlučivanju o sukobu interesa, napuhala do svoje sudbonosne uloge koju bi mogla imati u Hrvatskoj (možda osnuje i novu stranku). Zasad se vidi samo da je svladala uporabu političkih fraza i da si pridaje važnost veću od važnosti najjačih političkih stranaka! U hrvatskoj politici nikad skromnost nije bila vrlina, pa je Dalija samo dobra učenica koja prijeti učiteljima.

Nedjelja 19. kolovoza

Vježbanje za rat prirodna posljedica srpske paranoje

Premda je logor na Zlatiboru u kojem su se 34 dječaka i djevojčice iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske (uglavnom djeca vojnih veterana) učili ratovanju poslije zgranutosti u medijima zatvoren, ne može se zatvoriti istina da je to bio nastavak Miloševićeve Srbije koja je bila zaratila sa susjedima i cijelim svijetom, a ratuje i danas. U mentalitetu je srbijanskih političkih elita, što se prenosi i na građane, dominantan mit o ugroženosti Srbije sa svih strana, pa su onda rat i uvježbavanje za rat prirodne posljedice te paranoje. Možda među djecom što su bila na Zlatiboru ima budućih Vučića, Dačića, Vulina..., a možda je i prešućena infomacija da je u logoru bilo i pokoje srpsko dijete iz Hrvatske, iz partnerskog miljea koji Plenkovića održava na vlasti, poslano s istim motivom s kojim srpski lideri iz Hrvatske prisustvuju Vučićevu hitlerovskom showu o “hitlerovskoj” Hrvatskoj. Ali uzalud uvježbavanje na Zlatiboru i druga junačenja, jer su Srbi, barem oni koji su ratovali za Miloševića i njegovu veliku Srbiju, pokazali da su nikakvi vojnici a povijest bilježi da su jedini tragovi koje su ostavili u ratovima devedesetih divljaštvo, genocidnost, nevojničko ubijanje i razaranje. No onaj kome je razaranje drugih politički program nikad neće znati izgrađivati sebe.

Ponedjeljak 20. kolovoza

Poslije nesreće ni Obersnel ne vozi pravim smjerom

Već danima riječka pročelnica za sport i tehničku kulturu Vera Begić Blečić, koja je pijana na Istarskom ipsilonu vozila u suprotnom smjeru i usmrtila jednu osobu, utoljuje glad medija za senzacijama. Ispravnim smjerom prema ostavci poslije te nesreće nije vozio ni njezin šef Vojko Obersnel, koji ju je suspendirao, pa će nastaviti voditi Rijeku dok god bude htio ili dok mu zakon to omogućuje. A da je odgovoran, pokazuje i činjenica da mu je pročelnica bila osoba koja je i dosad vozila pijana i nakupila čak dvanaest prometnih prekršaja. No da je po neobuzdanosti sličan svojoj pročelnici znamo iz vijesti koja je svojedobno također zabavljala javnost, jedan “njegov” lijevi portal tu je vijest naslovio riječima: “Obersnel nasrnuo na aktivisticu, divljački joj istrgnuo kišobran iz ruke”. Istina, nije pisalo da je u obračunu s Riječankom koja ga je na Korzu počastila najgorim pogrdama bio pijan, ali je bio SDP-ov gradonačelnik Rijeke kao što mu je SDP-ova i pročelnica. Podosta je novinara ustvrdilo da su u Rijeci reformirani komunisti dulje na vlasti nego koumunisti u Sjevernoj Koreji, pa bit će da misle da se mogu ponašati kao i njihovi prethodnici u Titovoj Jugoslaviji koji su u smjeru suprotnom svim civilizacijskim vrijednostima vozili pola stoljeća.

Utorak 21. kolovoza

Ni jedan konflikt Vlada nema s uvoznim lobijem

Premda su premijer Plenković i ministar poljoprivrede Tolušić idealna kombinacija za proizvodnju pršuta – jedan je iz Dalmacije, slavne po toj deliciji, drugi iz svinjogojske Podravine – jedan novinski naslov kaže: “Svaki drugi pršut pojeden u Hrvatskoj stiže iz – uvoza”. Hvalimo se “najoriginalnijm proizvodima hrvatske kuhinje”, istarskim, dalmatinskim, drniškim, krčkim... pršutom, ali 50 posto tih specijaliteta u Lijepoj Našoj nije hrvatsko. Nema tjedna a da nas mediji ne razvesele podacima o uvozu svega i svačega, pogotovo hrane, pa i onoga čega možemo imati i čega jesmo nekad imali za izvoz, a tako je i s mesom i pršutom. Hrvatska je u prvih deset mjeseci 2017. uvezla mesnih prerađevina za 40 milijuna eura više nego 2016., a uvezenu smo svinjetinu platili 161 milijun eura, te je na prvom mjestu na ljestvici uvezene hrane, dok su na drugom mjestu – vjerovali ili ne – kruh i drugi pekarski proizvodi. Nijedan konflikt ova vlast, koja u uvozu ruši rekorde, nije imala s uvoznim lobijem, bit će zato što bi to značilo konflikt s moćnicima iz zemalja EU kojima je u interesu da što manje proizvodimo kako bismo kupovali njihovu robu. Tako Plenković, Tolušić, cijela Vlada i EU zajedno rade na sve većem siromašenju Hrvatske i slave obljetnice njezina saveza s europskim grabežljivcima.

Srijeda 22. kolovoza

Ili ista Kolinda ili bitno drukčija Hrvatska

Sve češće se i sve više piše o idućim predsjedničkim izborima, koji će biti potkraj 2019. godine, a nagađa se i o mogućim kandidatima, među kojima su zasad Zoran Milanović, Milan Bandić, Mislav Kolakušić, Željka Markić... No nije pitanje može li itko pobijediti Kolindu Grabar-Kitarović nego može li joj se itko barem donekle približiti i bi li uopće bilo drugog kruga izbora. Ali još se ne zna ni hoće li se sadašnja predsjednica kandidirati. U nacionalnom interesu bi bilo da se ne kandidira, da se vrati u HDZ i s njim osvoji izvršnu vlast. Po onome što je dosad radila i govorila kao predsjednica države, po inicijativama i potpori birača njezinoj politici, Kolinda Grabar-Kitarović jedina je među političarima koja bi Hrvatskoj mogla početi vraćati ono čega su se odricale vlade poslije Tuđmana – financijsku, gospodarsku i političku suverenost. Kolinda može birati između tog mukotrpnog posla koji bi nužno izazvao sukobe sa stranim profiterima u Hrvatskoj i s Bruxellesom, i još pet komotnih godina šarmirajućeg, ali nedjelotvornog mandata. U tom poslu zacijelo bi imala potporu goleme većine hrvatskog naroda, a “savjetnike” bi mogla imati i u svijetu, pogotovo velike “nacionaliste” Trumpa i Putina, s kojima je u odličnim odnosima. Dakle, ili bismo pet godina imali istu Kolindu ili bitno drukčiju Hrvatsku.

Četvrtak 23. kolovoza

Nudi li miš pomoć mački u njezinu ratu sa psom

Na otvorenju ukrajinskog konzulata u Splitu, Andrej Plenković po tko zna koji put ponudio je Ukrajini pomoć u “mirnoj reintegraciji njezina teritorija”. Pomoć deset puta od Hrvatske većoj Ukrajini koja je u sporu s Rusijom trideset puta većom od Lijepe Naše po broju stanovnika i neizmjerno mnogo većom po površini i moći. Kao da je miš ponudio pomoć mački u njezinu sukobu sa psom! Koja napuhanost “skojevca” iz vremena komunizma koji se kao strano tijelo nametnuo HDZ-u! Koja nebriga za hrvatske nacionalne interese! Koje sluganstvo prema EU u kojoj se poslušne nacije huška na neprijateljstvo prema Rusiji, ali nipošto ga nema kad bi, na primjer, naškodilo interesima Njemačke, Francuske, Slovenije, Mađarske... I zašto Plenković ne bi pomogao kod jedne druge okupacije, okupacije Hrvatske, zašto joj ne bi pomogao u reintegraciji okupiranih banaka, Plive, Ine, Hrvatskog telekoma... u hrvatski “teritorij”, u hrvatsko vlasništvo? Zašto ne bi reintegrirao desetke tisuća Hrvata iseljavanje kojih doseže rekorde baš u vrijeme njegova mandata? Ne bi, jer nema stida, a stid je već revolucija, kako je napisao njegov učitelj Marx.

Petak 24. kolovoza

Zbog političke svađe ugroziti tuđu egzistenciju

Sojedobno sam branio Milana Kujundžića kad ga je na sjednici Vijeća HRT-a napao Ivo Goldstein jer je posjetio grob Ante Pavelića u Madridu. Napisao sam kako poglavnikov grob netko može posjetiti iz cijelog niza razloga – da vidi gdje mu je pokopan poglavar negdašnje države, kakva god bila (a jednako je okrutna bila i Titova Jugoslavija), da mu se kršćanski pomoli za dušu, jer je to diktatoru i te kako potrebno, itd. Nisam siguran da bih ga branio i danas jer je tražio da se njegovim kolegama – Ines Strenji Linić, Boži Petrovu i Željku Jovanoviću – zbog političkog sukoba oduzme liječnička licencija. Jer možda je Kujundžić na grobu Pavelića molio da mu došapne kako se obračunati s političkim protivnicima, no zacijelo ne bi išao tako daleko da ih do smrti muči glađu i žeđu kao što se činilo u državi koju je vodio Pavelić. Ne znam ima li možda još primjera u povijesti samostalne Hrvatske u kojima se zbog političkih svađa pokušala ugroziti nečija egzistencija oduzimanjem prava na rad, no bilo ih ili ne bilo, Kujundžić je na jedinstven način pokazao totalitarnu narav ove vlasti zbog koje bi Vlada trebala pohoditi i grob u Madridu i grob u Kući cvijeća u Beogradu. Prije nego što joj birači oduzmu licenciju.