U nadmetanju oko Pupovca nitko ne dobiva, ali zato svi gube

Što je sada činiti, poslije svega što je rečeno na račun Milorada Pupovca i što je Milorad Pupovac rekao na neke druge račune, uključujući i onaj države u kojoj je i on na vlasti?

Može li uopće sve biti isto kao što je bilo prije nasilja u Uzdolju, koje svi politički čimbenici nisu osudili jednako, i poslije famozne Pupovčeve izjave koju najoštrije osuđuju oni koji je nisu do kraja pročitali, ili nisu razumjeli što je sve govornik htio reći?

Ista je meta, samo je još veće rastojanje. „Srpsko pitanje“ na različite se načine postavlja od osnivanja hrvatske države, što silom, što bez nje; sad se prometnulo (ne)očekivano u hrvatski problem – treba li Pupovca ekskomunicirati iz vlasti, čak i iz politike, ili s njim i dalje „paktirati“ i rješavati kvadraturu hrvatsko-srpskoga kruga?

Treba, najprije, reći da nitko u tom nesretnom na(d)metanju nije na dobitku. Mladići koji su upali u krčmu, da zagase svjetla u državi, skrivaju lice pred kamerama; jesu li i oni svjesni(ji) što su učinili za narod i za državu, možda i za klub, koji tobože brane? Njihove žrtve, mladići i odrasli Uzdoljani srpske nacionalnosti, dobili su batine i pokupili strah, s kojim bi i većim zajednicama bilo teško mirno živjeti.

Na gubitku je i Pupovac, koji je učvrstio svoje mjesto na listi nepopularnosti kod hrvatske desnice, a nije na dobitku ni hrvatska politika; ona se postavljala navijački, čak i strastveno, kao da je na koridi, a ne u jednoj komornoj atmosferi u kojoj je na ispitu tolerantnost hrvatskoga društva.

Pravna je država, za početak, obavila svoje – otkrila i privela nasilnike pravdi i dala potrebno ohrabrenje da nasilje neće proći. Politika je još jednom zakazala, umjesto da poduči Pupovca da ne poteže olako zapaljivu hrvatsko-srpsku prošlost, jer ionako ima mnogo dežurnih piromana koji na tome zgrću poene, izjašnjavanje o nasilju u Uzdolju pretvorilo se u plebiscit protiv Pupovca. Ni država se ne može odlučiti između pomirljive linije, koju zastupa šef HDZ-a (i Vlade) Plenković, linije zaoštravanja, koju brani šefica države Grabar-Kitarović, i linije isključivanja, koju bi nametnuli hrvatski dragovoljci, s Đakićem na čelu.

Pročita li se temeljitije što je Milorad Pupovac rekao u spornoj izjavi, zaključit će se da je dvije države, današnju i ustašku, doveo u vezu na pitanju odnosa, on kaže mržnje prema Srbima. I tu je pretjerao, bez obzira na političke ili fizičke ispade prema Srbima: nisu danas na snazi rasni zakoni, ne postoje logori za protivnike.

S te je strane Pupovac u drugoj izjavi mogao i uvjerljivije obrazložiti svoja stajališta, ako je procijenio da se ne treba ispričavati u klimi koja nije povoljna za isprike. Najbolje bi bilo da u kritici današnjih pojava „ustašizacije“ nije koristio nikakve usporedbe; i Hrvati na to upozoravaju. Bolje bi, također, bilo da ne ide u Beograd po podršku, dok je ondje na vlasti (pro)četnička garnitura s kojom Hrvatska teško može normalno surađivati i poslije papina blagoslova.

Ali, bilo bi bolje da u Uzdolju nitko nije ni pipnuo Srbe dok mirno gledaju utakmicu, da nitko nikoga ne napada zato što govori srpski, da hrvatski Srbi tijekom osamostaljenja Hrvatske nisu brojno ustali protiv hrvatske države, da hrvatske vlasti bolje prihvaćaju Srbe koji prihvaćaju Hrvatsku... Puno je toga moglo biti bolje, ali nije; kako živjeti s onim što nije raščišćeno u hrvatsko-srpskim odnosima?

Država je pred izborima, HDZ je pred izborima, Sabor je također pred izborima. Može li se u tim napetim okolnostima politika izboriti barem za minimalni konsenzus: prvo, da nitko nema pravo na nasilje, ni verbalno, ni političko, ni fizičko, i da će državne institucije reagirati da ga spriječe i sankcioniraju; drugo, da je hrvatska država izgrađena u borbi, koju nitko ne može omalovažavati, i na tradicijama ZAVNOH-a, kojih se ne treba i ne smije odricati; i treće, da je Hrvatska europska država, da pripada zapadnom civilizacijskom krugu i da baštini njegove vrijednosti ljudskih prava i sloboda, tolerancije i različitosti. Ispod te crte ne bi smjela ići.

Što se, međutim, događa u Hrvatskoj? Kad Plenković smiruje napetosti koje se rasplamsavaju sa svih strana, on reagira kao državnik koji će za sto dana preuzeti kormilo nad EU; ozbiljni raskid s manjinama doveo bi u pitanje pozitivnu sliku hrvatske demokracije.

Kad Kolinda Grabar-Kitarović nastupa prema Pupovcu kao da joj Miroslav Škoro piše političke govore, ona otkriva da je tri mjeseca prije izbora i da nije sigurna u pobjedu. Kad Miro Kovač iznutra „buši“ HDZ-ova šefa (koji mu, nepotrebno, uzvraća tonom koji ne priliči dobroj unutarstranačkoj komunikaciji), on najavljuje da bi moglo letjeti perje u vladajućoj stranci. A kad Josip Đakić nastavlja borbu koju su hrvatski dragovoljci pobjednički završili 1995., on gura vlastitu državu u sukobe koji je ne čine slavnijom. Pobjednička vojska ne vodi suvišne ratove. Hrvatska nije konstruirana kao građanska, nego kao nacionalna država hrvatskoga naroda, ali i država nacionalnih manjina. Ne može se, dakle, hrvatskim Srbima uskratiti ravnopravnost ni kad je riječ o osnivanju i djelovanju njihove političke stranke.

Hrvatska bi bila politički stabilnija kad bi sve stranke bile višenacionalne i kad bi se i Srbi politički izražavali u hrvatskim strankama. No, dok i Hrvati i Srbi ne dođu do te faze političke zrelosti, nacionalni ključ neće se moći isključiti. Tko od DORH-a i policije traži da zabrani SDSS, taj nije pročitao da je samo Ustavni sud nadležan odlučivati o zabrani političkih stranaka. Je li Pupovac uzeo oružje u ruke? Ili je (samo) upotrijebio oštre i krive riječi?

Nije on ni zaštićena „sveta krava“, a ni dežurna meta „državnog neprijatelja broj 1“. 
A kad mu Ustavom prijete i protivnici koji sami krše Ustav jer ne poštuju ustavnu odredbu o hrvatskome grbu, na vidjelo izbija s koje sve strane vjetar puše i složene hrvatsko-srpske odnose čini još složenijima.

Pogledajte video: Milorad Pupovac o tome ostaje li SDSS u Vladi 

Video: Tea Romić