U nebo s pjesmom 'Ne klepeći nanulama'

Promatrajući život pojedinaca oko sebe, vidimo da je ljudski život vremenski potpuno ograničen i da je, kako reče prof. Ivan Cifrić, smješten u rasponu „od udaha i krika do izdisaja i mûka“. Kako nemamo osobno iskustvo smrti, a nisu nam poznata ni iskustva smrti onih koji su već umrli, ne znamo ni kako izgleda ono što umire, ne znamo što je vječno – život ili smrt? Kad god smo pokušali naći odgovor, ostajali smo bez njega. Tada bismo se priklanjali vjeri. U tome smislu Svi sveti i Dušni dan bili su prigoda ponovnog razmišljanja o tome.

Međutim, ti su nam blagdani bili prigoda da se sjetimo i svojih pokojnika. U tu svrhu obilazili smo njihove grobove, gladili mramorne i ine grobne ploče, na njih stavljali svježe cvijeće, palili svijeće, molili tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Pokoj vječni itd. A sve radi ispiranja vlastite savjesti, jer nekima od njih dok su bili živi nismo čestitali ni rođendan ni imendan niti poklonili i najmanji cvjetić. Osim toga – ne misleći da ćemo se i mi nekada naći ispod takve ploče – tih dana nismo razmišljali ni o raju ni o paklu ni o spasenju duše, ni o uskrsnuću – za mnoge „kršćanskoj bajci za siromašne“. Razmišljali smo, međutim, hoće li oni oko nas prepoznati u nama one koji su prema svojim najbližim bili pažljivi, nesebični, ljubazni. Umjesto potvrdnog odgovora, morali smo ipak priznati da i mi i oni oko nas vide isto: rijetko kada se na jednome mjestu može naći više notornih katoličkih lažljivaca kao tih dana na grobljima.
Spomenuti blagdanski dani bili su prigoda i da se sjetimo pogreba koji nisu bili „po mjeri“ kršćanskoga nauka.

Pitali smo se: jesu li ti koji ispraćaju svoje najbliže uistinu katolici, jesu li imali prigodu upoznati kršćanski nauk o uskrsnuću tijela, o raju, paklu, propise kojih bi se trebali pridržavati prigodom organizacije pogreba? Postavljajući to pitanje, nismo bili prvi koji su uvidjeli da kod naših katolika nešto „ne štima“ s poimanjem „kršćanskoga pogreba“. Svjestan takvoga stanja, splitsko-makarski nadbiskup, mons. Marin Barišić u Okružnom pismu svećenicima i svim vjernicima u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji o sprovodnoj praksi i običajima od 30. studenoga 2015. navodi da Crkva sprovodnim obredom „pruža utjehu nade živima te budi vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni“ te da je stoga potrebno paziti na „liturgijsko pjevanje“, na psalme i „pjesme koje su prikladne za pjevanje u crkvi i na groblju kod sprovoda“, na pjesme „koje odišu vjerom u uskrsnuće, koje bude nadu u život vječni i susret s našim Stvoriteljem“. A to, prema njemu, znači: „neprikladno je i nije dopušteno da netko pozove zbor, klapu ili pjevača da izvode pjesme koje nisu u duhu kršćanskog slavlja sprovoda“ i da bi stoga bilo potrebno o ovoj stvari „prikladno i blago, ustrajno i strpljivo poučavati naše vjernike“.


A da se prigodom velebnih hrvatskih katoličkih pogreba izvode pjesme koje „nisu u duhu kršćanskog slavlja sprovoda“ potvrdio je i katolički svećenik Ljubo Vuković u emisiji Radio Sljemena od 18. rujna 2019. rekavši: „Ako je naš cilj na kršćanskom obredu molitva, kao naša najveća potpora u tom trenutku pokojniku od kojeg se opraštamo, kako je onda moguće da se sve više odabiru pjesme koje s obredom nemaju nikakve dodirne točke: Kad bi ove ruže male, Sel si bum pod brajde, Potočić maleni, ili pak neke naručene skladbe, narodna kola, jer je on to navodno volio, a vidiš da su prisutni već zauzeli položaj, spremni zaplesati, onda se normalan čovjek pita: ‘Jesmo li doista na kršćanskom sprovodu ili pak na nekoj komemoraciji?’“

Dodao bih: organizatori pjevanja nude i druge kršćanskom pogrebu „prikladne“ pjesme kao:  Ja se konja bojim, Emina, Snijeg pade na behar voće, Ne klepeći nanulama, Ja nemam više razloga da živim, Suza za zagorske brege, Falile se Kaštelanke, Ne dirajte mi ravnicu, Hercegovina, Večeras je naša fešta itd.
A da je to postiglo takve razmjere, osobno sam se uvjerio na već tradicionalnome susretu predstavnika udruge Posmrtna pripomoć (Gajeva 29, Zagreb) i predstavnika nekih religijskih zajednica u Zagrebu (Baptističke, Evanđeoske pentekostne, Evangeličke (luteranske), Hrvatske starokatoličke, Kršćanske adventističke, Rimokatoličke te Srpske pravoslavne crkve, zatim Islamske zajednice, Židovske općine i Židovske vjerske zajednice ‘Bet Israel’) održanom 3. listopada 2019. u Islamskome centru u Zagrebu. Uz pohvale svih sudionika Posmrtnoj pripomoći za organizaciju pogreba postavilo se i pitanje može li se naći rješenje da se na grobljima ne pjevaju pjesme koje nemaju nikakve veze s „kršćanskim pogrebom“?


Sve gore rečeno zapravo znači da je problem pjevanja na ispraćajima poprimio takve razmjere da svećenici koji se nađu u situaciji da sve to moraju odslušati moraju tražiti pomoć kako bi svoje obrede mogli obaviti na način koji ti obredi i zaslužuju. No time se istodobno postavlja i pitanje: jesu li hrvatski katolici dovoljno kristijanizirani, vjeruju li u vjerske istine institucije kojoj nominalno pripadaju?

Najnoviji podaci iz Europskog istraživanja vrednota iz 2018. pokazuju da ne vjeruju: naime, od 94% ispitanika – članova Crkve – u Boga vjeruje 86%, u život poslije smrti 60%, u raj 56% te u pakao 47%. Temeljem tih rezultata istraživanja bit će potrebno u Katoličkoj crkvi, umjesto brige tko će pobijediti na predsjedničkim izborima, „ustrajno i strpljivo poučavati naše vjernike“ o smislu kršćanskoga sprovoda – o „ispovijedanju vjere kršćanske zajednice u uskrsnuće tijela“.

Što znate, možda se i to dogodi!