U Njemačkoj ostavili unosan posao i postali - vjeroučitelji

Tridesetdvogodišnji Igor Begić danas je trebao biti vlasnik restorana u Njemačkoj, a njegov brat blizanac Robert pravnik, također u Njemačkoj. Tako su sami odlučili nakon gimnazije u dogovoru s roditeljima, majkom Jelenom i očuhom Milanom. Prije nego što su krenuli na već zacrtan put, odlučili su 1996. godine obaviti još jednu formalnost, odslužiti vojni rok u Hrvatskoj. I došli su u Požegu.

Pričest u 15. godini
- U vojsci smo sreli dvojicu mladića koja su na vrlo atraktivan način svjedočila vjeru. Prije spavanja uvijek bi se pomolili. Igor i ja nikada nismo bili vezani uz vjeru, iako smo kršteni i prvu pričest primili u 15. godini u Slavonskom Brodu, gdje je živjela naša baka, majka pokojnoga oca. Bilo je to obavljeno tek toliko, da se jednoga dana možemo krizmati, odnosno vjenčati.

Razgovori i druženje s njima i nas su privukli bliže vjeri. Tako da sam ja nakon vojske odlučio ne ići isplaniranim putem. Kada smo to rekli svojima, bili su u šoku. Nakon toga sam godinu dana radio za studij teologije – ističe Robert, koji je s bratom blizancem veći dio djetinjstva, sve do polaska u osnovnu školu, proveo kod bake u Slavonskome Brodu. Zatim su obojica osnovnu školu pohađali u Sisku, gdje su bili kod druge bake, majčine mame.

Smijao se na molitvu
Igoru se prije vojske dogodilo nešto neobično, što je odredilo njegovu dalju sudbinu. Nakon neke zabave, na kojoj se i alkohol pio, povezao je kući prijatelja iz Brčkog i on mu je dao molitve sv. Brigite.

- Počeo sam se smijati, bilo mi je nepojmljivo da se on, agresivan i još trenira kick-boxing, moli. Kada sam ih pročitao, dirnule su me. Onaj tko ih bude molio, pisalo je, obratit će se i doživjeti određeni stupanj savršenstva. Rekao sam samome sebi da ću se godinu dana moliti, a bude li Isus htio odgovoriti na moje molitve, bit ću sretan. Kada sam došli u vojsku, ta dva mladića molila su baš tu molitvu. S njima smo prvi put otišli u crkvu na ispovijed, a prije toga ispovjedili smo se samo jednom, prije nego što smo išli na prvu pričest - prisjeća se Igor, koji je na teologiju odlučio otići dva tjedna nakon što je tako odlučio i njegov brat.

Na studij su se upisali 1998. godine, kada još nisu bili ni krizmani, ali su taj sakrament primili tijekom prve godine studija. Igor je na studiju upoznao i buduću suprugu, također vjeroučiteljicu, baš onako kako je predviđao. Danas oboje rade u Požegi, kamo su se doselili 2003. godine, a godinu dana poslije došao je i brat.

- Naši su to doživljavali kao nešto jako čudnovato. Svakoga ljeta dolazili smo im u Njemačku u posjet. Majke više nema, umrla je od tumora prije dvije godine. Kada je oboljela, rekao sam joj da to može biti i kušnja, ali i volja Božja. Zajedno smo molili i razgovarali s njom o smislu našega života te zašto smo morali postati vjeroučitelji. Takav razgovor s njom dulje od godinu dana bio je svojevrsna kateheza, njezina spoznaja da Bog postoji i da je s Njim sve lakše. Nakon toga, ona se, iako je bila teško bolesna, silno željela vjenčati u crkvi, što je i učinila 2005. godine. A očuh je pristao kada smo mu objasnili da vjenčanju može pristupiti i kao nevjernik, a sve kako bi ona dobila taj sakrament.

Nakon toga bio sam preplavljen mirnoćom, pa mi je očuh rekao da bi i on volio postići takvu mirnoću. Držim to anonimnom naznakom traženja vjere - objasnio je Igor, koji vjeronauk predaje u Poljoprivredno-prehrambenoj školi, a njegov brat u Ekonomskoj školi.
Njihovo svjedočenje utjecalo je i na njihovu 27-godišnju polusestru Bosiljku. Ona nije bila ni krštena, a danas ima sve sakramente. Vjeruju da će jednoga dana njezinim putem krenuti i njihov 21-godišnji polubrat Milan Mićo.