Ako pitate europsku povjerenicu za trgovinu Ceciliju Malström, ovo je priča usporediva s legendarnim filmom "Dobar, loš, zao". Taj je film mikroprimjer transatlantske suradnje. Radnja se događa na američkom Divljem zapadu, a snimljen je u španjolskoj Andaluziji. Scenaristi su bili Europljani, a produkcija hollywoodska. Redatelj je bio Talijan Sergio Leone, a glavni glumac Amerikanac Clint Eastwood, kojemu je dio honorara bio isplaćen u obliku dva Ferrarija. "Ako budemo mogli tako surađivati u sklopu Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP), imat ćemo dobar rezultat za radnike, poduzetnike i za potrošače na obje strane Atlantskog oceana", uvjerena je Cecilia Malström.
S druge strane, ako pitate nekoga iz rastuće vojske kritičara TTIP-a, ovo je priča usporediva s horor-filmovima. Sporazum o kojem se pregovara između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država otvorit će, smatraju kritičari, vrata apokalipse u kojoj u Europi jedemo frankenštajnsku hranu iz Amerike, a američke korporacije još k tome i tuže naše države stranom arbitražnom sudu kad im neki naš zakon nije po volji.
TTIP je definitivno najambiciozniji projekt transatlantske suradnje danas. Stoga je razumljivo da su se pojavili i veliki pobornici, koji naglašavaju potencijalnu korist, i veliki kritičari, koji upozoravaju na opasnosti jednog takvog sporazuma.
No trenutačni problem vezan za TTIP nije u tome što se čuju glasne kritike, nego što se rasprava sastoji pretežito ili isključivo od njih. Tako je i u Hrvatskoj, gdje većina komentara o TTIP-u ističe gotovo isključivo negativne strane.
Jedna od negativnih predrasuda o TTIP-u jest da se sadržaj pregovora namjerno skriva od javnosti. Mi smo u Večernjaku prvi koji će se boriti za objavu svakog klasificiranog dokumenta od interesa javnosti. Našom zaslugom bili su, uostalom, i deklasificirani dokumenti Vijeća EU sa završnim odredbama iz svakog poglavlja iz pregovora Hrvatske o članstvu u EU. Kad je novi saziv Europske komisije objavio neke od pregovaračkih stajališta EU, mi smo jedini od vodećih hrvatskih medija objavili što u njima piše. Ali za argumentom da su pregovori o TTIP-u netransparentni vrlo često posežu oni koji ne pokazuju puno volje da se prvo informiraju o tome. Takvi nemaju pravo na kritičnost. O trgovinskim sporazumima poput ovoga ponekad se pregovara godinama i pregovori o TTIP-u još nisu pokrili ni pola puta iako se i EU i SAD nadaju da će velik dio posla obaviti do kraja godine. Kritičari koji ultimativno govore "zašto tajite sadržaj sporazuma" prvo moraju shvatiti da nacrt sporazuma još ne postoji pa je njihov zahtjev jednak zahtjevu nogometnog navijača koji bi od izbornika tražio da mu objavi sastav hrvatske reprezentacije koja će istrčati na teren u četvrtfinalu Europskog nogometnog prvenstva 2016. u Francuskoj.
Drugi je mit da bi hrvatske ili europske institucije trebale odmah sada jasno predočiti računicu s točnom koristi i štetom koju će Hrvatska imati od TTIP-a te da bismo trebali biti protiv pregovora ako takve računice nema. Svakako bi bilo poželjno da netko to izradi. No neke su stvari jednostavno previše složene za ograničeni kapacitet hrvatskih institucija. Ovo je država koja ne može uskladiti svoje zemljišne knjige s katastrom, a kako će onda proreći budućnost na temelju još neispregovaranog usklađivanja europskih i američkih regulatornih okvira? Razlog zbog kojeg Hrvatska ne može izračunati učinke globalne trgovine na svoj BDP u, recimo, 2025. godini je isti onaj razlog zbog kojeg naša država ne šalje ljude u svemir. Ne znamo kako to učiniti.
Ali ima nešto što znamo. Možda se nekima čini da ne postoji ta roba ili usluga kojom bi Hrvati uopće mogli konkurirati na američkom tržištu, čak i kad bi im se ono otvorilo kao što nam se 1. srpnja 2013. otvorilo europsko. No iz vlastitog iskustva mogu reći da sam upoznao ljude čije priče dokazuju suprotno. Od hrvatskih ribara u Louisiani, čiji su preci krajem 19. stoljeća prvi počeli uzgajati kamenice na obali Meksičkog zaljeva, što je industrija koju hrvatski iseljenici ondje kontroliraju i danas, do jednog kuhara po imenu Tony Kerum, vlasnika tvrtke koja već 30 godina hrani filmske ekipe na snimanjima hollywoodskih filmova.
Kao društvo iz kojeg su potekli i takvi primjeri, istinske priče o uspjehu, očekivali bismo da u raspravi o TTIP-u čujemo i glasove onih koji u pregovorima o zoni slobodne trgovine EU i SAD-a vide životnu priliku, a ne samo smrtnu opasnost.
>>'Tajna soba u kojoj su mi pokazali TTIP izgleda kao u špijunskom filmu'
>>Picula: EU nikako ne smije pristati na kompromise oko prehrambenih standarda
da je to fer i dobar sporazum, svi detalji, kao i proces pregovaranja, bi bili javni. a s obzirom na to da će se sporazum na kraju donijeti u nacionalnim parlamentima, i to bez javne objave, s zabranom zastupnicima da o detaljima govore, daje nam naslutiti o čemu se radi. i malo nam je jasnija strategija kako do suglasnosti svih eu članica doći.- forsiranjem krize u ukrajini, presingom na rusiju, kako bi se glavni cilj ostvario u sjeni velike buke oko ničega. vi koji ga tolko branite, dajte nam taj prijedlog,detalje, neka budu javni. daleko smo mi od slobode govora, demokracije, vladavine prava. s ttip-om prestaju postojati države, osim u dijelu ovlasti držanja reda, tj. kontrole. ako mislite da je u komunističkoj poljskoj bilo gadno, onda ćete se iznenaditi kako može gadno biti u eu i americi. korporacije su pobijedile narode. kraj priče. do pobune robota, neće više biti novih revolucija, jer su ljudi lobotomizirani.