Budite strpljivi i vjerujte! Da, ovako nešto prije dva tisućljeća tražio je Isus Krist od svojih učenika i od naroda koji je hrlio na njegove propovijedi. Doduše, naglasak je u Isusovu slučaju bio na vjeri koja se očituje u djelima: ovdje i sada! Tijekom stoljeća taj nauk i poruka u velikoj su se mjeri izvitoperili jer su premnogi pomazani Božji predstavnici učinili ono što njihov učitelj nikada nije: zajašili su na grbaču djece Božje propovijedajući strpljenje. Nažalost, takvo strpljenje u očekivanju nebeske nagrade prečesto je podrazumijevalo trpljenje sasvim zemaljskih svinjarija kojekakvih vladara koji bi u svojoj službi i na svojoj strani redovito imali i propovjednike.
Ali ne, neću opet o biskupima. A i zašto bih kad je tema vjera, a to je ovih dana područje kojim se više od svih bavi Zoran Milanović.
“Strpimo se još malo, pozivam vas da vjerujete Vladi”, poručio je premijer sa sjednice Vlade na kojoj famozni “lex Perković”, kamen velike smutnje u odnosima Hrvatske i Europske komisije, uopće nije uvršten u dnevni red.
S upravo nevjerojatnim kroničnim pomanjkanjem osjećaja za vrijednost, važnost i težinu tema i riječi Zoran Milanović je prije toga odlučno izjavio da se hrvatska Vlada ne kocka, pa onda nastavio o briškuli i poker-aparatima, da bi na kraju pozvao na osnivanje nove vjerske zajednice riječima: “Strpimo se još malo, pozivam vas da vjerujete Vladi”.
Čuvari nacionalnog ponosa
Prije dvije tisuće godina, kako prenose evanđeoski novozavjetni izvjestitelji, Isus Krist je šireći novu vjeru tu i tamo znao učiniti neko čudo. S obzirom na to kako su se ljudi jedni prema drugima ponašali prije i poslije njegova dolaska na svijet jedno od najvećih čuda bila je njegova blagost i otvorenost prema svim ljudskim bićima, a osobito onima koji su odgurnuti na rub društva, od prostitutki do gubavaca. Tako je i sâm završio, odbačen i raspet. Propovijedajući novu vjeru, koliko u Boga, toliko i u ljude, taj je galilejski čudak puno toga i obećavao, ali ta su se obećanja odnosila na duhovna bogatstva kao što je devet blaženstava iz glasovite Propovijedi na gori. Oni koji su mu povjerovali, drugo nisu ni tražili, a oni koji su njegovu vjeru pretvorili u biznis, brzo su pronašli našli način kako da unovče svaki iver njegova križa. Da nije uskrsnuo i otišao na nebo, i kosti bi mu odavno bile rasprodane.
Postavljam svakako previsoke kriterije za bilo kojeg čovjeka, počevši od sebe samog, pa tako i za političare. Ali, kad su u pitanju kršćanstvo i socijaldemokracija usporedbu nikako ne smatram neprimjerenom. Briga i poštovanje za svakog čovjeka, pravednost, milosrdnost, velikodušnost i čovjekoljublje, sve su to vrlo jasne spojnice kršćanske vjere i političke socijaldemokratske ideje. Nažalost, ima još jedna poveznica: vrlo je teško reći tko je danas u Hrvatskoj udaljeniji od svoje izvorne ideje i misli, Katolička crkva ili Socijaldemokratska partija.
Ipak, predsjednik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Socijaldemokratske partije u istoj osobi Zorana Milanovića pozvao nas je da budemo strpljivi i da vjerujemo njemu, njegovoj Vladi pa samim tim i njegovoj stranci. Mogao je, doduše, i lijepo zamoliti, ali u političkoj areni i njegovu svijetu tako nešto je vjerojatno znak slabosti. Vidjeli smo mi, uostalom, i mnogo bahatije tipove od njega. Kada je napuštao tu istu funkciju na kojoj je danas Milanović, Ivo Sanader je bio osion, nije nikoga ništa molio, niti mu je zapravo bilo uopće stalo da mu se vjeruje. Štoviše, ponašao se kao da uopće nije dužan bilo kome objašnjavati svoju iznenadnu ostavku, a kada se našao novinar koji se usudio postaviti mu i to jedino važno pitanje, utjelovljenje ambicije Ivo Sanader rekao je da se naprosto umorio. Nisam još sreo čovjeka koji je u to povjerovao. Malo poslije Sanader se pokrio, a čime bi drugim nego rodoljubljem i obranom nacionalnog ponosa. Svako malo za tim adutom, inače nepoznatim i u beli i u briškuli, posegne i Zoran Milanović kada je riječ o famoznom i notornom slučaju “lex Perković”. Baš kao što ni Ivo Sanader, navodno, više nije mogao trpjeti ucjenjivanje i omalovažavanje Hrvatske u mukotrpnom procesu pristupanja Europskoj uniji, tako se i Zoran Milanović želi prikazati kao čuvar nacionalnog ponosa, kao netko tko neće dopustiti da bilo tko iz te Europske unije, čiji smo sada punopravni član, s Hrvatskom briše pod. I Sanader tada i Milanović danas bili su podjednako uvjerljivi, a sličnosti tu ne prestaju. Kao što je u svom otvorenom pismu javnost upozorila nekadašnja Račanova savjetnica i esdepeovka Aleksandra Kolarić, članstvo SDP-a se u odnosu na Zorana Milanovića ponaša baš onako kako se cijeli HDZ odnosio prema Ivi Sanaderu dok je bio na vlasti i nakon što ju je predao Jadranki Kosor, sve dok je nije pokušao uzeti natrag u svoje ruke.
Zašto, zašto, zašto...
Nažalost, ima još jedna sličnost između ta dva slučaja. I u jednom i u drugom hrvatska politička i građanska javnost trebala je dobiti odgovor na jedno važno pitanje. Kod Sanadera ono je glasilo zašto je i po čijem nalogu otišao s mjesta premijera. Nažalost, kako se prema predsjednicima ponaša članstvo njihovih stranaka, tako se ponaša i čitava javnost, počevši od nas, novinara, koji nismo ni tada, ni danas, nepokolebljivo inzistirali na presudnim odgovorima. U slučaju Zorana Milanovića i njegove neshvatljive tvrdoglavosti u slučaju “lex Perković” pitanje je potpuno isto kao i ono s kojim je Sanadera trebalo zakucati za zid dvorane u kojoj je dao ostavku: zašto?!
Zoran Milanović traži da mu vjerujemo, ali svoj poziv potkrepljuje obmanama. Jedna od njih je da “lex Perković” nikoga u Europi ne zanima. Njemačka u Europi baš i nije nitko nego je i te kako netko. A u Njemačkoj komentare o tom slučaju objavljuju ne samo Süddeutsche i Frankfurter Allgemeine, nego i Mitteldeutsche, Mittelbayerische, Neue Westfälische i tko zna koji još Zeitung, odreda novine s mnogo više od 25 tisuća riječi. Sudeći prema prostoru koji ovoj priči posvećuju novine kao što su Kurier i Standard ni za Austriju se ne bi moglo reći da je Lex Perković ni najmanje ne zanima.
Zašto Milanović uopće dopušta mogućnost da se na SDP svali odgovornost za zaštitu udbaških, ali isto tako Tuđmanovih i Šuškovih izvršitelja prljavih poslova i ubojstava? I zašto se HDZ tek 2013. godine, i to još prilično oprezno i mlako, odriče usluga i zasluga Josipa Perkovića za Hrvatsku? Sve su to pitanja bez vjerodostojnog odgovora. Nije čudo da HDZ Milanovića u Saboru poziva na ostavku. Njima je normalno da ljudi tek tako odu bez objašnjenja. Milanović je na našu sreću i nesreću drukčiji tip. On bez objašnjenja ostaje.