U općem siromaštvu što ga vlast produbljuje i štrajk je apsurdan

Poslije dogovora sindikata i Vlade prekinut je štrak u školama, ali među učiteljima, nastavnicima i profesorima ima više bijesa nego zadovoljstva. Dobio se sitniš, i to u ratama, a nenastavno osoblje je iz dogovora izostavljeno! No ne prati prekid štraka samo revolt dijela članstva koje “osjeća sram” nego i zahtjevi liječnika, carinika, policajaca... za većim koeficijentima ili zakonskim rješenjima. A niz bi se mogao nastaviti sve do onih koji nemaju poslodavca – umirovljenicima.

Ukratko rečeno – gotovo nitko nije zadovoljan. A uzroci se gotovo i ne spominju – siromaštvo zemlje, nepravedna podjela novca, izostanak vrednovanje zaposlenih po zaslugama i značenju za društvo, nepotizam i politička podobnost u zapošljavanju.

Mogli bismo početi od vrha vlasti i upitati se – što su to učinili za ovu zemlju Plenković, Jandroković, ministri i drugi dužnosnici pa zato, na primjer, imaju trostruko veće plaće od ljudi koji nam osposobljavaju djecu za život i rad? Imaju povijesno naslijeđe, uvijek su sve vlasti, bile robovlasničke, feudalne, monarhističke, komunističke, diktatorske, demokratske ili kakve god, prvo materijalno osiguravale sebe, svoju rodbinu, odane dužnosnike i službenike, a svi bogataši ponajprije su se pošto-poto htjeli obogatiti – te je u svim slučajevima narodu pripadalo ono što bi ostalo.

Ugnjetavanje, eksploatacija, povlastice u temelju su svakog društva premda ona civiliziranija, što silom što milom, ljudski rad cijene i plaćaju više i drukčije nego ona manje civilizirana. Ima i ljudske solidarnosti koja i te kako neku zajednicu čini pravednijom. Bilo je posrnulih golemih tvrtki koje je dugotrajno odricanje svih u hijerarhiji – i vlasnika, i menadžera, i službenika, i radnika... – spasilo od propasti i vratilo negdašnjim poslovnim uspjesima.

Na žalost, u Hrvatskoj nema ni civiliziranih kriterija u raspodjeli, plaćanja po sposobnostima i zaslugama, odricanja i solidarnosti s velikim brojem građana koji žive u manjoj, većoj ili nepodnošljivoj neimaštini. U siromaštvu je grabež uvijek bjesomučnija, okrutnija i bešćutnija, osjećaj za druge slabiji, a uloga skupina – rodbinskih, političkiih, interesnih... – u radu i životu ljudi izrazitija.

Nije Plenković koliko-toliko popustio sindikatima u obrazovnom sustavu radi boljitka toga sustava ili zato što je shvatio da učitelji, nastavnici i profesori zaslužuju veće plaće, nego zato što je morao zbog izbora, zbog mogućeg kolapsa u jednoj od najvažnijih djelatnosti, zbog ugleda u EU, zbog toga što je štrajk nijekanje njegove hvalisavosti i hvalisavosti cijele Vlade.

Njemu i Vladi obrazovanje je nevažno, da im je važno, već bi se davno dogodile promjene koje bi škole i fakultete učinile svetištima a učitelje, nastavnike i profesore imućnijima bar toliko da se zbog oskudice u kojoj žive ne moraju stidjeti pred učenicima i studentima. Svaki član njegove rodbine, kumovi i prijatelji koji su se razmjestili po šefovskim mjestima, o čemu se naveliko pisalo, zacijelo ima bar dvostruko veću plaću.

Manje nego što zaslužuju plaćeni su i policajci, liječnici, radnici u državnim tvrtkama i svi oni koji nisu neposrednije u službi održanja vlasti. No i vlast treba “razumjeti”, nesposobna da stvori bogatiju zemlju ona je prisiljena zakidati jedne da bi imali drugi, a kad se tko pobuni i zaštrajka, ako je moćan nauditi vlasti, dat će mu neki sitniš koji je u zbroju ipak velik, a može to učiniti jedino novim zaduživanjem u inozemstvu.

Navodno je na najvećim mukama ministar financija Zdravko Marić, no on je najveći obmanjivač, jer je glavni u isticanju milijardskog rasta ili smanjenja duga, u mahanju tobože povoljnim makroekonmskim pokazateljima, što su sindikalni čelnici znali spomenuti tijekom štrajka vodeći se logikom – kad ste tako uspješni te imate novaca, platite učitelje.

No ti su pokazatelji ili lažni ili sekcionirani, jer iz Bruxellesa svako malo dolaze statistički podaci po kojima je Hrvatska pri dnu ili na samom dnu uspješnosti u EU.

U nekim područjima prestigle su nas i zemlje koje su nam nekad bile pojam siromaštva kao što su Rumunjska i Bugarska, a u privlačenju greenfield investicija iz inozemstva od nas su bolji Srbija, Crna Gora, BiH...

Ovaj štrajk i njegov kraj pokazali su kompromiserski jad sindikata i bijedu vlasti koja je zemlju učinila zrelom za opći štrajk koji je u općem siromaštvu apsurdan sve dok su na vlasti oni koji to opće siromaštvo od kojeg ljudi masvno bježe u inozemstvo još više produbljuju.