I zbori su vrijeme kad se podvlači crta pod protekle četiri godine pa evo jedan pokušaj podvlačenja crte pod četiri godine rada hrvatske Vlade u Europskoj uniji i na europskim temama.
U domeni stvari koje su se dogodile ne zbog odluka ili propusta hrvatske Vlade, nego zbog niza širih europskih i globalnih okolnosti na koje nacionalna vlast nije imala niti mogla imati presudan utjecaj, imamo dvije činjenice koje ne možemo ne vidjeti. Istina, te činjenice nije stvorila Vlada, ali su se dogodile dok je ona "čuvala stražu" i dio su njezine ostavštine bez obzira na to koliko je na njih mogla ili nije mogla utjecati. Prva od te dvije činjenice je da je Hrvatska jedina zemlja koja je nazadovala ulaskom u punopravno članstvo EU. To se dogodilo zbog globalne ekonomske recesije, zbog dužničke krize u eurozoni i u EU, zbog naslijeđenih strukturnih problema u hrvatskom gospodarstvu, zbog niza razloga koji su se posložili jedan na drugi, ali se nesumnjivo dogodilo.
Druga činjenica je da je ova Vlada preuzela kormilo u trenutku kad su prijašnje vlade provukle Hrvatsku kroz uski tjesnac nakon kojeg se otvara dugo sanjano more zvano punopravno članstvo u EU, a ostavlja to kormilo (možda samoj sebi, možda nekoj drugoj vladi, vidjet ćemo nakon 8. studenog) u trenutku kad između ostatka EU i Hrvatske niču ograde i zidovi.
To je, dakle, u domeni globalnih kriza kojima zaista nijedna hrvatska vlada ne bi bila u stanju upravljati, ali koje ipak ostavljaju traga na rezultate ove vlade.
U domeni odluka ili propusta za koje zaista jest odgovorna dosadašnja vlada, nemoguće je ne vidjeti pogrešku zvanu "lex Perković". To je događaj koji je, više no ijedan drugi, pojedinačno najsnažnije obilježio odnos ove Vlade prema EU.
Zbog tog događaja Hrvatska je započela svoje članstvo u EU nepotrebnim kršenjem pravila EU, što je primoralo Europsku komisiju da zaprijeti Hrvatskoj sankcijama, nakon čega je vladajuća koalicija ukinula spornu odredbu zakona poznatijeg kao "lex Perković".
Srećom, ova neugodna epizoda brzo je zaboravljena, Europskom unijom ne vladaju zlopamtila pa su svi nastavili dalje u normalnijem, konstruktivnijem raspoloženju.
No zaboravljeno je i to da je hrvatska Vlada prije dvije godine javno najavljivala da će se, poučena slučajem "lex Perković", unutar Vijeća EU boriti za ispravljanje navodne neravnopravnosti novih zemalja članica u odnosu na stare. Vlada je tvrdila da neravnopravnost leži u tome što su stare zemlje članice imale pravo učiniti nešto na što nova članica Hrvatska nije imala pravo (ali je svejedno učinila pa se povukla). To obećanje Vlade jednostavno nije ispunjeno. Zaboravljeno je. Ostao je samo dojam da to obećanje nikad nije ni služilo kao ozbiljna najava neke hrvatske inicijative u EU, nego kao varka za domaću javnost.
Ostavštinu ove vlade u europskoj politici možemo promatrati i kroz prizmu teze Dejana Jovića, profesora političkih znanosti i bivšeg savjetnika predsjednika Ive Josipovića. Jović je, naime, u lipnju 2011. iznio tezu da bi hrvatski nacionalisti nakon ulaska Hrvatske u EU mogli postati najglasniji protivnici daljnjeg proširenja Unije na druge zemlje tzv. zapadnog Balkana. U ožujku 2014., u drugom članku, Jović je provukao tezu da su nove članice EU poput Hrvatske "odglumile" reforme, što bi značilo da jednom kad uđu više nisu toliko sklone reformama i poštivanju pravila, čemu su bile sklone tijekom pregovora o članstvu.
Čini se da je Jović bio u pravu. Prva teza ostvarila se kad je hrvatski premijer na javnoj televiziji Srbije otvoreno izjavio: "Je li vama jasno da Hrvatska može zaustaviti ulazak Srbije u EU". Napomenuo je i da on to ne želi, ali otvorenije nego itko zaprijetio je Srbiji mogućnošću hrvatskog veta u EU. Druga Jovićeva teza ostvarila se kad je Hrvatska posljednjeg radnog dana uoči ulaska u EU prekršila pravilo na koje je pristala dok se u pregovorima reformirala i pripremala za članstvo u EU.
Jović je bio u pravu o tome što će se dogoditi, ali u krivu o tome tko će do toga dovesti. Nisu to učinili nacionalisti i desničari, već lijevo-liberalna vlada. U slučaju ponovne pobjede na izborima, nova-stara vlada trebala bi naučiti lekciju iz vlastitih pogrešaka i ne dopustiti da ih, osnažena trijumfalizmom kakav obično prati ponovljene pobjede, ponavlja i u budućnosti. U slučaju pobjede desne koalicije, HDZ bi se trebao suzdržati od toga da kršenje ranije preuzetih europskih pravila i otvoreno svađanje sa susjedima prihvati kao normalno ponašanje s obrazloženjem da je to radila i prethodna vlada.
Samo u jugokomunistickom apsurdistanu je moguce da drzavu vode oni koji je nikada nisu htjeli. I ponovo ce mnostvo slijepaca, uhljeba i mrzitelja svega hrvatskog glasati za ove stetocine.