Kolumna

U pandemiji kultura ponovno mora dokazivati razlog za postojanje

Foto: Kai Pfaffenbach/REUTERS/PIXSELL
U pandemiji kultura ponovno mora dokazivati razlog za postojanje
07.09.2020.
u 11:07
Influenceri su u Hrvatskoj postali nedodirljivi. Svojevrsne svete krave. Možda će netko nadobudan i politički prekorektan predložiti i Zakon o zaštiti influencerstva u Hrvata. Ili predložiti zaštitu UNESCO-a za influencere svih zemalja... Njima se očito ne smije pakirati.
Pogledaj originalni članak

Kuka i motika digla se ovih dana na Dalibora Matanića, poznatog i cijenjenog filmskog i kazališnog redatelja, zato što je, doduše oštro i udarcima ispod pojasa, kritizirao jednu influencericu. A onda je lijepu količinu potpuno neutemeljene kritike i uvredljive mržnje popio i jedan od trenutačno najboljih hrvatskih glumaca i voditelj kazališta Planet Art Marko Torjanac, također jer se usudio očešati o influencerstvo. Očito, influenceri i influencerice su u Hrvatskoj postali nedodirljivi.

Svojevrsne svete krave. Možda će netko nadobudan i politički prekorektan predložiti i Zakon o zaštiti influencerstva u Hrvata kao takvog. Ili predložiti zaštitu UNESCO-a za influencere svih zemalja... Njima se očito ne smije pakirati niti ih se smije spominjati u negativnom kontekstu, a ne daj bože još k tome i ironizirati. Kao da živimo u influencerskom jednoumlju, gdje su influenceri na tronu, a svi ostali dosta ispod njega. Influenceri proroci, influenceri apostoli... Istina, možda će se netko dobronamjeran i neupućen zapitati zašto afirmirani umjetnici troše svoje dragocjeno vrijeme baš na influencere, i to u vremenu kada ima jako puno zanimljivijih i važnijih tema i kada se uglavnom svi kulturnjaci grčevito bore za preživljavanje, jer živimo u doba koronske pandemije koja je poharala svijet kakav smo još do jučer poznavali.

U toj pandemiji kultura ponovno mora dokazivati razlog za postojanje. U vremenima kada su samo zdravstveni budžeti neupitni, kultura se mora boriti protiv predrasuda da se njome bave samo neradnici, uhljebi, prodavači magle, sumnjive osobe koje ne znaju i ne žele ništa raditi... Svaki dan mogu se pročitati anonimne tvrdnje anonimnih dijelova neke amorfne, ali internetski pismene mase koji vrijeđaju i umjetnike i umjetnost. Pa ih šalju da kopaju krumpire, beru šljive (koje ni ove godine nisu rodile). Da rade fizičke poslove, dakle nešto što se već u startu smatra korisnim i stvarnim. Za razliku od, avaj, bavljenja umjetnošću. Što je valjda nešto a priori nekorisno i nestvarno. Maglovito. Oko čega se uopće ne treba pomučiti ni oznojiti, a kamoli fizički ili psihički iscrpiti. I za što ne treba imati nikakve škole, nikakvog talenta niti kakvog zanata.

Nikakve socijalne inteligencije. U cijeloj toj kanonadi napada na umjetnike koji su se usudili reći koju i o influencerima (o kojima zapravo uopće nemam neki stav, jer ako ljudi mogu živjeti od infuencerstva ili za influencerstvo, neka žive), posebno su me obradovale tvrdnje da, eto, filmove Dalibora Matanića u kinima gleda manje ljudi nego što prati pojedine naše influencerice na mrežnim bespućima svijesti i nesvijesti. Fantastično. Doista fantastično. Dakle, u 21. stoljeću filmovi se, prema mišljenju nekih koji znaju pisati i koji se vole oglašavati u javnosti, gledaju samo u kinima. Nigdje drugdje. Na televizijama se filmovi ne prikazuju, to je valjda općepoznato. Na televizijama se ne prikazuju ni serije, primjerice Matanićeva domaća doista odlična serija “Novine”, koja je, ako sam u pravu, prodana i u inozemstvo, a na HRT-u je već i reprizirana.

I još malo apsurda. Filmovi se ne gledaju ni na internetu, dakle na kućnim računalima s većim ili manjim ekranima ili na samim tehničkim opremljenijim mobitelima. Ne. Mi živimo u vremenu, uvjereni su neki kolumnisti, kada se filmovi gledaju samo u kinima i nigdje drugdje. Pa je samo broj prodanih kino ulaznica relevantan za procjenjivanje vrijednosti i popularnosti nekog filmskog redatelja. Jer, ako tvoj filmski uradak u kinu ne gleda nekoliko stotina ili desetaka tisuća Hrvata, ne vrijediš ništa i marš odmah okapati krumpire, jer za drugo i nisi.

One međimurske ili ličke, sasvim svejedno. A Hrvatski audio-vizualni centar neka novac podijeli influencerima kako bi o palačinkama hrvatskih restorana pisali a da za njihovo kušanje ne žicaju vlasnike i kuhare. Pa da. Palačinke i “Novine”, sataraš i filmovi poput “Blagajnica hoće ići na more”, “Fine mrtve djevojke”, “Kino Lika”, “Zvizdan”... To nisu kruške i jabuke. To su mjerljive teme za usporedbu. U zemlji u kojoj svaki anonimac misli da je već u startu važniji od svakog akademika. I u zemlji u kojoj se potiče neukost i nagrađuje poslušnost. Partijska, ideološka, ljudska... Sasvim svejedno. 

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.