U pet godina poslao sam 500 molbi za posao. Uzalud

Kada je prije gotovo pet godina napuštao Istru, u kojoj je živio otkako je s obitelji prognan iz svog doma, i vraćao se u rodni Vukovar, Velimir Borić (46) znao je da će biti teško, ali ipak ne toliko. Nadao se da će, nakon što je u Istri radio sezonske poslove, u svome gradu pronaći nekakav posao od kojega će moći živjeti.

Umjesto toga, Borić je već pet godina u neuspješnoj i grčevitoj potrazi za poslom.

– U pet godina poslao sam više od 500 molbi za posao, ali bez rezultata. Na najveći broj njih nisam dobio odgovor. Bilo je i nekih obećanja koja se nisu obistinila. Došao sam do dna i ne želim više šutjeti jer više drugog izlaza nemam – počeo je svoju priču Borić.

Po struci trgovac, Borić je u početku slao molbe samo za poslove u struci. Kako nije bilo rezultata, počeo se javljati na sve oglase na koje je nailazio. Proteklih godina snalazio se na najrazličitije načine da bi nekako preživio i platio račune.

Radio je sve i svašta, a pomagao je i pri poplavi u županjskoj Posavini i u vrijeme izbjegličke krize. Sada je pomoć neophodna njemu.

– Ne želim socijalnu pomoć jer mislim da su roditelji s djecom, koji ne rade, u puno težoj situaciji nego ja. Želim samo raditi, tražim bilo kakav posao kako bih mogao preživjeti. Imam život, ali ne živim – kaže Borić.

U traženju posla, dodaje, nailazio je na razne situacije. I kada je mislio da je blizu zaposlenja, uvijek bi se pojavio netko tko ima bolje rezultate, neko sa stranačkom iskaznicom, rođačkim vezama ili netko tko se pozivao na pravo jer je dijete poginuloga branitelja.

Zakucao je na bezbroj vrata, a o svemu je razgovarao i s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović kada je Ured privremeno preselila u Vukovar. Uzalud.

– Govorimo o nekom napretku, ali se to ne vidi. Barem ga mi obični, mali ljudi ne vidimo. I ja sam dijete branitelja, ali branitelja koji nije riješio svoj status. Javna je tajna da za posao moraš biti stranački podoban.

Svi znamo da su brojni natječaji raspisani samo fiktivno. Smeta mi i zašto se netko bezbroj puta može pozvati na pravo da je dijete poginuloga branitelja. U redu jednom ili dvaput, ali ne može osoba to pravo koristiti do kraja života – kaže Borić.

Dodaje da su mu stalno govorili da treba zasnovati obitelj, a sada je, kaže, sreća što se nije oženio i dobio djecu jer ne zna kako bi ih prehranio. Kap koja je prelila čašu bio je Božić, kada je sam sjedio u kući gladan.

– Toga dana razmišljao sam i o najcrnjim scenarijima. Žalosno je da meni koji imam 46 godina pomažu stari roditelji, kojima bih ja trebao pomagati, ili susjedi. Ne želim napustiti Vukovar i Slavoniju, ali izgleda da ću morati. Prije 25 godina iz domova su nas istjerali Srbi, a sada nam to čine država i sustav – zaključio je Borić.

>> Od 1,4 milijuna zaposlenih, samo je 10. 239 invalidnih osoba