U presađivanju organa prvaci smo svijeta jer u tome nema političkih interesa i financijskih restrikcija

U jeku rasprava o Vladinu prijedlogu zdravstvene reforme i mogućim posljedicama koje bi sustav javnog zdravstva mogao pretrpjeti otvaranjem privatnom poduzetništvu, u Hrvatskoj obilježen je nacionalni dan darivanja i presađivanja organa. Ne bi se taj dan po mnogočemu razlikovao od gomile sličnih promo-praznika da upravo ta medicinska grana – transplantacija organa – nije ona u kojoj je Hrvatska u samom svjetskom vrhu. I to ne po onom uobičajenom, deklarativnom modelu, temeljem kojeg je Hrvatska regionalna sila, a razni naši dosezi najbolji su i najviši "u ovom dijelu Europe", a da se nikad točno ne definira o kojem se dijelu kontinenta uopće govori.

U slučaju presađvanja organa stvar je empirijski mjerljiva, a statistika neumoljiva. Svake godine u Hrvatskoj se obavi oko 400-tinjak transplantacija organa, po broju takvih zahvata po stanovniku prvi smo u svijetu. No, možda još i važnije, u Europi ne postoji nacija koja donira više organa od hrvatskih građana. Na koncu, mjereći po raznim kriterijima uspješnosti zahvata, iskoristivosti organa, kompleksnosti izvedenih zahvata, hrvatski javni zdravstveni sustav – privatnici zasad ne presađuju organe – ni po čemu ne zaostaje za sustavima znatno razvijenijih i bogatijih europskih zemalja poput Njemačke ili Francuske. No, otkud sada to? Kako je moguće da je mala i gotovo ekonomski propala država koja je pri začelju gotovo svih europskih lista kriterija društvenog prosperiteta, najuspješnija u jednom od najkompleksnijih segmenata medicinske struke? Otkud iscrpljeni javnozdravstveni sustav, često suočen s deficitima na osnovnim razinama zdravstvene skrbi, u presađivanju organa pruža svjetski standard? Kako to da građani Hrvatske, navodno tradicionalni i konzervativni, kojima je donacija organa još prije dva desetljeća bila potpuna novost, danas doniraju više organa od građana bilo koje europske države? Odgovori na ova pitanja, kao i cijela priča o transplantacijskim uspjesima hrvatskog zdravstva, simbolički su dokaz da Hrvatska, svim svojim problemima usprkos, nije imuna na uspjeh. Istina je upravno suprotna.

Uspjeh je moguć, samo se neće dogoditi sam od sebe, niti u kratkom roku. Hrvatski transplantacijski program razvija se dulje od desetljeća, a današnje izvrsne statistike i dosezi hrvatskih liječnika posljedica su ogromnog rada koji je u tom periodu uložen u stvaranje kompleksnog logističkog i organizacijskog sustava koji je potreban, kao i formuliranje jasnih protokola djelovanja, te na koncu i kontinuirane edukacije liječnika. Dakle, iako se u našoj javnosti često navodi kako Hrvati mentalitetski nisu skloni discipliniranoj provedbi dugoročnih reformi, primjer transplantacija organa pokazuje kako je to moguće. Jednako kao i što je moguće postizanje političkog konsenzusa, makar i prešutnog, oko bitnih društvenih projekata. Igrom sreće ili ipak i političkog oportuniteta, hrvatski transplantacijski program odvijao se kroz mandate triju različitih vlada, ali uz kontinuiranu financijsku i političku podršku. Na kraju, danas kad je u hrvatskom društvu vidljiv sve veći jaz između raznih ekonomskih skupina, bogatih i siromašnih, zaposlenih i nezaposlenih, onih koji rade za državu i onih koji rade u privatnom sektoru, evidentno je kako će bilo kakav reformski zahvat podrazumijevati i empatijsku solidarnost, pa čak i određene forme altruizma potrebne da bi se breme krize ravnomjernije rasporedilo u društvu. Golemi angažman hrvatskih građana oko darivanja organa pokazuje da takva forma empatije među građanima ipak postoji. Sve to golemi je društveni potencijal koji, nažalost, ostaje neiskorišten, pa Hrvati – koji na globalnoj razini visoko konkuriraju u presađivanju jetara, bubrega ili srca – istodobno nisu sposobni ustrojiti konkuretnu proizvodnju krumpira. Zašto je tomu tako pitanje je vrijedno budućnosti jedne nacije.

Ako Hrvatska može biti svjetski lider u transplantacijskoj medicini, nema razloga zašto ne bi mogla biti i u znanosti, industriji, tehnološkom razvoju. Ipak, koji je od tih sektora imao beneficiju desetogodišnjeg razvoja, neometanog od uskih političkih interesa i financijskih restrikcija. Najnoviji trendovi u pretkampanji i duboki ideološki rovovi koje jednakom brzinom i strašću kopaju i vlast i oporba ne nude preveliku vjeru da će se ovakav model u bližoj budućnosti promijeniti. Jasno je i zašto, no stave li se na stranu kratkoročni probici, takva politika neće donijeti ništa dobroga. Transplantacijska medicina to vrlo plastično dokazuje. Partizani, ustaše, udbaši, crveni, zeleni i vragovi svih ostalih boja i dezena ispod kože su isti. Njihovi organi spašavaju živote. Ideologija u tome slabo pomaže.

>> Jadransko-jonsko domoljublje: država naša, dugovi tuđi

>> Propalo Zagrebačko smeće: nema ni štete, ni pogodovanja, 
ni kršenja zakona