U prvom poluvremenu bitke za EU Macron je dobio sve što je želio

Sâm pao, sâm se ubio. To je ukratko dijagnoza Manfreda Webera, “spitzenkandidata” Europske pučke stranke (EPP) pod čijom se stražom, eto, urušio i princip “spitzenkandidata” kao novog, demokratičnijeg načina izbora predsjednika Komisije, a u nedjelju i ponedjeljak činilo se da bi mogao biti blizu i početak urušavanja EPP-a kao najjače i najkoherentnije političke obitelji u Europi. Kako sada stvari stoje, Weber odlazi u povijest kao jedan od najvećih političkih gubitnika. Obećavao je biračima diljem Europe da će, glasaju li za njega i njegov program, i osvane li njegova stranka kao relativni izborni pobjednik nakon izbora za Europski parlament, on biti njihov predsjednik Europske komisije. A sada ne samo da nije predložen za predsjednika Komisije, pa ni za potpredsjednika, kao što će biti dvoje drugih “spitzenkandidata” socijalista i liberala, nego čak nije ni predsjednik Parlamenta, svog domaćeg terena, svoje rezervne opcije. Barem nije sljedeće 2,5 godine, a nakon toga možda postane, premda to “možda” kod Webera sad već dokazano treba uzimati kao “nikad”, pa dok ne dokaže suprotno...

Čitateljima Obzora nije, naravno, veliko iznenađenje da je Weber izbačen iz igre. Sredinom svibnja najavili smo da bismo uskoro mogli gledati film “Baci Manfreda iz vlaka”, odnosno da bi ga, bez obzira na relativnu pobjedu EPP-a, nakon izbora svi mogli izgurati iz jureće kompozicije. Ovoga tjedna, kad se pojavio na sastanku kluba zastupnika EPP-a uoči početka prve plenarne sjednice Europskog parlamenta u Strasbourgu, Weber je označio Macrona i Orbána, francuskog predsjednika koji je želio oslabiti EPP i mađarskog premijera koji je želio skrenuti EPP udesno, kao one koji su mu dali vritnjak. Kao krivce koji su uništili njegovu “spitzenkandidaturu”. Ima u tome nešto istine, ali Weber je u velikoj mjeri sâm kriv: bio je preslab kandidat, sâm je dao povoda da Macronova teza o neiskustvu u bilo kakvoj izvršnoj vlasti zvuči nepodnošljivo točno. Nakon tog sastanka, u utorak predvečer, Weber je sâm iskočio iz vlaka, objavio je da se povlači iz bilo kakve kombinacije za šefa Komisije. Tad je rekao javno, a izvori neslužbeno govore da je to uskom krugu najviših dužnosnika EPP-a i Njemačke rekao još u srijedu prošlog tjedna, na sastanku u Berlinu. Sâm pao, sâm se ubio. Jureća kompozicija na summitu lidera EU u Bruxellesu u istim je trenucima, dok se Weber u Strasbourgu pokrivao ušima, izbacila rješenje nakon najduljeg zasjedanja Europskog vijeća u povijesti: njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen za predsjednicu Komisije, belgijski premijer Charles Michel za predsjednika Europskog vijeća, netko od socijalista za predsjednika Europskog parlamenta (dan poslije potvrdit će se Talijan David Sassoli), španjolski socijalist Josep Borrell za visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, a Christine Lagarde, Francuskinja i izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, za novu predsjednicu Europske središnje banke (ECB).

– Jučerašnji dan primjer je toga da tu nema da veliki odlučuju sve, a mali idu s njima – rekao je premijer Andrej Plenković na kraju trodnevnog summita koji je počeo u nedjelju predvečer, trajao bez prekida cijelu noć i prijepodne do 12 sati u ponedjeljak, pa je prekinut do utorka u 11, pa nastavljen do 19 sati, što sve znači da su lideri na kraju svega izgledali kao posjetitelj ljetnog rock festivala nakon 17 koncerata i 3 after partyja. Plenkovićeva je ocjena bila istovremeno i točna i netočna. Netočna, jer kako može biti točna ako su sve dužnosti u EU podijeljene između velikih: jednoj Njemici Komisija, jednoj Francuskinji ECB, jednom Španjolcu mjesto šefa diplomacije EU, jednom Belgijcu, iz manje države, ali osnivačice EU u kojoj sjedište imaju najvažnije EU institucije, mjesto predsjednika Europskog vijeća. Nakon što je EP izabrao Talijana, nikog, ali baš nikog u toj raspodjeli nema iz srednje i istočne Europe, iz novih država članica. Dakle, konačan rezultat upravo je potvrda da su veliki odlučili, a mali ih samo slijedili.

Veliki i mali

Ali Plenković je više govorio o dramatičnom početku summita i još dramatičnijoj noći. I tu je u pravu. Njemačko-francuski prijedlog s kojim su Merkel i Macron došli na summit, i oko kojega su cijelu noć “lomili” otpor dugih država, nije na kraju prošao. I to jest bila pobjeda principa da ne odlučuju sve u EU veliki, nego i mali mogu prevagnuti snagom svojih argumenata.

– U inicijalnoj fazi imali smo dvije najjače zemlje koje hoće nešto, što se na kraju nije dogodilo – rekao je Plenković. Kao dokaz da je u vezi s tim zaista u pravu služi, primjerice, izjava kojom je njemačka kancelarka Angela Merkel otvorila svoju konferenciju za novinare na kraju balade. – Naporno sam radila, ponekad u sukobu s EPP-om, da pronađem rješenje za “spitzenkandidate”, ali nisam uspjela – rekla je Merkel.

Kao drugi dokaz tome da su mali pomutili prvotni plan dogovoren između velikih, služi i izjava Macrona u ponedjeljak, nakon privremenog prekida summita kada je francuski predsjednik ono što se događalo protumačio kao ultimativni dokaz da EU ne treba više primati nove članice dok se ne reformira iznutra. Jasno je da je takav Macronov zaključak duboko nepošten prema zemljama poput Sjeverne Makedonije, koje čine veće napore u približavanju Europi nego što ijedna zemlja uopće može zamisliti (promjena imena), ali objektivno je jasno i što Macron želi reći, što ga muči. Svaka nova članica, ma koliko mala, ima polugu da poremeti velikima važne odluke u noćima poput ove. Ne samo važne odluke poput ove nego i sve vanjskopolitičke odluke može usporiti ili zaustaviti svaka od 28 članica. I Macron ne vidi smisao u povećavanju tog broja, pa slijedom te logike i u daljnjem kompliciranju odlučivanja, dok se EU ne reformira tako da se, primjerice, u većem broju odluka odmakne od jednoglasnog odlučivanja (gdje svi imaju pravo veta) prema odlučivanju kvalificiranom većinom. Zemlje kandidatkinje i aspirantice u hrvatskom jugoistočnom susjedstvu tako su se našle, kao nedužni promatrači, pogođene hicima u razmjeni vatre na summitu EU s kojim nisu imale nikakve veze. Ali sve to dokazuje da su zaista Francuska i Njemačka došle u nedjelju u Bruxelles sa svojim planom očekujući da će taj plan proći, da će se možda pobuniti dežurni pobunjenici iz Višegradske skupine (V4), ali da će se svi drugi svrstati u vrstu na liniji toga velikog plana. To se, međutim, naprosto nije dogodilo.

Taj veliki francusko-njemački plan sastojao se u tome da Merkeličini pučani odustanu od Webera kao svog “spitzenkandidata”, ali ne samo to, nego i da prepuste mjesto predsjednika Europske komisije, najvažniju dužnost na koju su kao relativni izborni pobjednici polagali pravo, Fransu Timmermansu, “spitzenkandidatu” europskih socijalista, drugoplasiranih u tročlanoj koaliciji, u kojoj su još i liberali s Macronom. Nadalje, plan je za ostale dužnosti predviđao nekog liberala na mjestu predsjednika Europskog vijeća, socijalista na mjestu visokog predstavnika za vanjsku politiku i Webera na mjestu predsjednika EP-a. Većini u EPP-u, i općenito u EU-mjehuru u Bruxellesu, nije bilo jasno gdje je tu logika u Merkeličinu pristanku na odustajanje pučana ne od jedne, nego od dviju najvažnijih dužnosti u EU. No, neki izvori, upućeniji u njemačku politiku, tvrde da je Merkel u takvom scenariju mislila da Njemačka dobiva mjesto predsjednika Europske središnje banke, što joj je neobično važno.

Europskim pučanima, međutim, najvažnije je biti na vlasti. A to znači imati mjesto predsjednika Komisije. I zbog toga je sasvim logično bilo da, na pripremnom skupu EPP-a uoči početka summita u nedjelju, Merkeličin plan naiđe na otpor. I naišao je, na dosad neviđen otpor, na pravu pobunu svih ostalih EPP-ovih premijera i predsjednika. Pobunu koju je na neki način predvodio i Plenković, jer je na tom sastanku iza zatvorenih vrata govorio prvi ili među prvima, ali najoštrije do tog trena. I jer ga je i uoči samog sastanka austrijski Sebastian Kurz (koji trenutačno ne dolazi na summite u Bruxelles jer mu je pala vlada i čekaju ga izbori, no u EPP-u je i dalje percipiran kao moćna budućnost stranke) telefonom poticao da drži snažno liniju otpora protiv Merkeličine ideje s Timmermansom. Bio je to trenutak koji smo, u Večernjakovu bunkeru u Bruxellesu, odmah u nedjelju predvečer opisali kao “ustanak 7 patuljaka”. I trenutak u kojem su se – kako je to sročio neimenovani izvor citiran na utjecajnom portalu Politico.eu u ponedjeljak predvečer – “mladoturci” Kariņš, Plenković i Varadkar (Kariņš i Varadkar su premijeri Letonije i Irske, EPP-ovci) sukobili s Merkel. Nema, dakle, nikakvog spora oko činjenice da su Plenković, Varadkar, Kariņš, ali i rumunjski predsjednik Iohannis, oponirali Angeli Merkel kako joj nitko nikad u EPP-u i na sastancima Europskog vijeća nije oponirao. Nema spora ni o tome da se Merkel cijelu noć borila da ih, jednog po jednog, okrene na svoju stranu. Bugarskog premijera Bojka Borisova, također EPP-ovca, očito je uspjela okrenuti jer se on zaputio usred noći na sastanak s Timmermansom, koji se prenosio uživo videosnimkom na Facebooku, do trenutka kad Timmermans ipak prekida snimanje (bio je to jedan od najbizarnijih trenutaka u povijesti sastanaka na vrhu u EU). I, na kraju, nema nikakvog spora o tome da je ideja A. Merkel s Timmermansom preživjela od sumraka do zore, ali onda do zvizdana, kad je summit prekinut na 24 sata, ipak krenula prema groblju slonova, gdje će umrijeti prirodnom smrću.

U tom trenutku, to je bila pobjeda malih protiv velikih. I to EPP-ovih malih. Jer, protivljenje Mađarske i Poljske, uz koje su stale i Slovačka i Češka jer V4 je koherentna skupina, ne bi nužno samo po sebi srušilo Timmermansa. Doduše, Italija, koja je stala uz V4 po tom pitanju, vjerojatno jest bila jezičac na vagi. Teško da bi Merkel i Macron išli do kraja protiv Italije i V4. Ali, otpor cijelog EPP-a bio je ne jezičac, nego betonski blok na vagi. Merkel i Macron taj blok nisu mogli zaobići. No, Macron je na kraju, nakon nastavka prekinutog summita, dobio sve što je želio. Više nije bio ljutit, kao kad je dao izjavu gdje krivi osobne ambicije nekih u EPP-u, nego je bio sretan, pa ga više nije bilo briga.

Zaustavi Timmermansa!

Ursula von der Leyen bila je njegova ideja. Njezino je ime on predložio i izlobirao podršku svih ostalih (osim Njemačke, koja je ostala suzdržana jer je SPD, koalicijski partner CDU/CSU-a, bio protiv te ideje, a po koalicijskom sporazumu u takvoj situaciji Merkel mora biti suzdržana u Europskom vijeću). Kako je točno mladi francuski predsjednik – koji je već kod kuće uništio etablirane, tradicionalne stranke, pa se napalio da to učini i u EU – dobio sve što je želio? Jednostavno: želio je razbiti princip biranja predsjednika Komisije po sustavu “spitzenkandidata”, princip uveden 2014., koji se sada raspao. Poželio – dobio. Ursulu von der Leyen nitko od birača nije birao, ona se nikome nije predstavljala kao kandidatkinja na europskim izborima. Želio je za Francusku dobiti mjesto na čelu ECB-a. Poželio – dobio. Francuzi nisu na čelu Komisije, ali von der Leyen je sklona federalizaciji EU, što je Macronu bliska pozicija, i Macron vjeruje da ona dobro zna tko joj je onemogućio tu poziciju na čelu EK: on. U Europskom vijeću, pak, dobio je bliskog saveznika Charlesa Michela kao predsjednika. Svi predloženi čelnici, inače, govore francuski. Voilà!

Iako gospođe von der Leyen i Lagarde tek trebaju proći proceduru konačnog imenovanja, a postoje signali da ih u EP-u i u ECB-u neće prihvatiti tako lako, Macron ispada veliki pobjednik. I Plenković je, zajedno s drugim mladim lavovima EPP-a, dobio: obranio je mjesto na čelu Komisije za pučane kao relativne izborne pobjednike, što bi mu se trebalo honorirati u EPP-u, i dobio je jednu važnu bitku kad je (zajedno s Varadkarom i ekipom, ne s V4, jer to nisu bili isti argumenti) zaustavio Timmermansa. No, to je bio rezultat u poluvremenu, ne na kraju.