Bolje od bilo kakve analize, grimasa britanskog premijera Davida Camerona – koji je na sastanku s ruskim predsjednikom Putinom šutke slušao njegov komentar odluke zapadnih zemalja da naoružaju sirijske pobunjenike – opisala je pred kakvim je izazovom Zapad danas. Da li dati naoružanje pobunjenicima i omogućiti islamističkim ekstremistima da pojačaju rat ili im pomoć i dalje ograničavati i pritom omogućiti Assadovu režimu da preuzme inicijativu u sukobu koji plamti već dvije godine? Pritom se ne zna koje je od tih dvaju rješenja gore.
– Mislim da nećete poreći da ne treba pomagati ljudima koji ne samo da ubijaju svoje neprijatelje već i vade organe iz njihovih tijela i potom ih jedu. Jesu li to ljudi kojima želite pomoći? Jesu li to oni koje želite opskrbiti oružjem? – upitao je Putin aludirajući na nedavno objavljenu videosnimku na kojoj jedan od pobunjeničkih zapovjednika ubija Assadova vojnika, potom mu nožem vadi srce iz tijela i jede ga pred kamerama.
>> Putin sam protiv svih i dalje uspješno brani Assada
>> Gubitak Qusaira - najteži udarac za sirijsku oporbu od početka sukoba
Komu dati naoružanje?
Iako na Putinova pitanja nijedan zapadni lider nije odgovorio, prije nekoliko dana pobunjenici su potvrdili da su im stigli prvi kontingenti protuoklopnih i protuzrakoplovnih raketa. Prema tvrdnjama predstavnika Slobodne sirijske vojske, ovo će naoružanje biti prekretnica u dvogodišnjem sukobu te će promijeniti odnos snaga i način ratovanja na terenu. Teško, smatra hrvatski vojni analitičar i nekadašnji načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH admiral Davor Domazet-Lošo.
– Bez obzira na protuoklopna i protuzrakoplovna sredstva, pa čak i bez obzira na raketni sustav S-300 koji je dobila Assadova strana, situacija na terenu neće se znatnije promijeniti, odnosi snaga ostat će isti. Zapad ne daje oružje pobunjenicima zato što želi da oni pobijede, već je to svojevrsni pritisak na Rusiju. ‘Ulijevanje’ oružja na bojište i s jedne i s druge strane dovodi do dodatnih zaoštravanja odnosa, do dodatnih stradanja, a rješenje će biti u pregovorima. S obje se strane gradi povoljna klima da sve strane sjednu za pregovarački stol, a koliko će pri tome ljudi poginuti, to ni Zapadu, ni Rusiji, ni Kini nije bitno. Ne ginu njihovi ljudi – kaže admiral Domazet-Lošo.
Odluka o naoružavanju pobunjenika nije bila lagana jer u Siriji borbe protiv Assadova režima većinom vode ekstremne islamističke skupine nerijetko povezane s Al-Qa’idom ili salafistima. Čak je i prije nekoliko mjeseci, istodobno dok je sirijsku oporbu priznavao za legitimne predstavnike zemlje, američki State Department na listu terorističkih organizacija uvrstio brigadu sirijskih pobunjenika Jabhat al-Nusra, koja se oslanja na radikalni salafizam, koja nosi glavninu borbi protiv režimskih vojnika na području grada Alepa, ali koja je odgovorna i za niz terorističkih napada na civile. Imajući to na umu, ne iznenađuje da su Obama i saveznici dulje vrijeme oklijevali da, osim savjetodavne i obavještajne, sirijskim pobunjenicima pruže i pomoć u naoružanju.
Pritom su imali najmanje četiri sporna pitanja. Prvo, trebalo je točno definirati tko su saveznici Zapada. Za razliku od rata u Afganistanu, gdje je SAD lako definirao Sjeverni savez i Hamida Karzaija kao vodećeg protivnika talibana, u Siriji to nipošto nije lako. U toj zemlji ne postoji jedan vođa i jedna vojska, već je tu cijeli niz oružanih grupacija i postrojbi, od kojih neke ne samo da se bore protiv Assadovih postrojbi već i međusobno. Toliko je organizacija da čak i Katar i Saudijska Arabija, zemlje koje pad Assadova režima priželjkuju podjednako kao i Zapad i koje zasigurno nemaju problema s naoružavanjem ekstremnih sunitskih ili salafističkih brigada, nemaju uvid u situaciju na terenu. Saudijska Arabija i Katar rado bi financirale opremanje vojnih postrojbi, ne pitajući za cijenu, ali na terenu jednostavno nemaju jasnu sliku koja je od tih grupacija dovoljno jaka da u potpunosti odbije suradnju s Al-Nusrom, što je uvjet za pomoć koji nameću Amerikanci.
>> Assad: Europa će \"platiti cijenu\" ako isporuči oružje pobunjenicima
>> Obama šalje direktnu vojnu pomoć sirijskim pobunjenicima!
Svjetsko krizno žarište
Iz istoga razloga i SAD je dosad bio vrlo suzdržan u slanju bilo kakve konkretnije pomoći jer se jednostavno ne zna što je veće zlo. Pustiti Assadov režim da stekne još veću dominaciju i premoć na terenu ili dobaviti oružje pripadnicima Al-Qa’ide koji su velikim dijelom borci sirijske oporbe. Drugo, dostavu oružja trebalo je organizirati jer sirijska oporba nije mogla preuzeti raketne sustave u skladištima Washingtona ili Londona. To je oružje trebalo prevesti do njihovih položaja. Dok većinu sirijske obale Mediterana kontrolira Assadova vojska i dok su pred Sirijom usidreni ruski brodovi, to je velik problem. Jedan od glavnih putova opskrbe sada vodi kroz Tursku, no ako Assadove snage doista preuzmu Alep, u ofenzivi koju su pokrenuli prije nekoliko dana, i ta će komunikacija doći u pitanje.
Treće pitanje bilo je što pobunjenicima doista dostaviti. Naime, oni ni u kojem slučaju ne smiju dobiti previše sofisticirano oružje, sustave koje bi Zapad htio da mu se vrate nakon završetka sukoba u Siriji. Jer neće mu ih vratiti. Jasno je da će ovo oružje nakon sirijske bojišnice završiti u arsenalu islamističkih skupina, ne samo u Siriji već i u Afganistanu ili Iraku. A sustavi poput Stingera u rukama talibana nisu nešto što bi Zapad rado vidio u budućnosti.
Četvrti je problem to što naoružavanjem “svojih” igrača Zapad može izazvati jednak odgovor Rusije koja bi mogla masovno dopremati suvremeno naoružanje “svojim” pulenima, Assadu i prorežimskim snagama.
– Ovo je igra velikih aktera, a Zapad ima i protivnike koji dobro znaju pravila igre. Tu je Rusija, tu je i Iran koji je izborom umjerenog klerikalca za predsjednika udario pljusku svim analitičarima koji su tvrdili da će ovom zemljom vladati radikal. I ovaj je umjerenjak izjavio da ne odustaju od nuklearnog programa.
Iran zna pravila igre, kaže admiral Domazet-Lošo. Iran inače ima značajnu ulogu u sukobu u Siriji. Ne samo da Hezbollah, koji Iran potpomaže, uvježbava Assadove trupe na terenu i sudjeluje u akcijama protiv pobunjenika već se u Siriji, na strani režima, bore i pripadnici Iranske revolucionarne garde, elitne postrojbe koja je na svojim plećima iznijela i rat protiv Iraka osamdesetih godina. U svakom slučaju, čini se da mira u Siriji neće biti još godinama.
– Uz Afganistan i Irak, Sirija prerasta u još jednu neuralgičnu točku svijeta, prerasta u trajno krizno žarište. Mira neće biti desetljećima, a vjerojatno će je snaći sudbina Iraka. U Bagdadu je navodno mir, ali svakodnevno tamo odjekne bomba koja odnese pedesetak žrtava – kaže Domazet-Lošo.