U ratu spinova teško je razlučiti istinu od “smeća”

Vrijeme je navijanja. To se vidi i u sporu Vlade i sindikata, obračunu mafijaša ili slučaju književnika Predraga Matvejevića. Koriste se teorije zavjere, različite interpretacije, spinovi, poluinformacije i neistine. Teško je ostati “normalan” u tom informativnom kaosu, razlučiti istinu od “smeća”, s čime navijači i računaju.

Vlada i sindikati obilno se služe svim sredstvima za (de)mobilizaciju potpisnika peticije za referendum. Prvo su sindikati “zaveli javnost pričom o ukidanju kolektivnih radnih prava”, pa je premijerka “najavila uspješno okončanje pregovora kako bi demotivirala potpisnike”. Zatim se na dvojbu je li riječ o borbi za radna prava ili političkom prosvjedu protiv vladajućih nadovezao Zoran Milanović “kalkulirajući sa svojim potpisom dok ne vidi ima li referendum šanse”. Čim je potpisao, to je postao argument da je akcija ispolitizirana. Predsjednik Ivo Josipović u taj se spin nije dao uvući, iako će trpjeti kritike da se, kao i Crkva, svojom neutralnošću zapravo opredijelio.

U slučaju Matvejević, unatoč reakciji Vrhovnog suda kako im kolumnist Miljenko Jergović uskraćuje pravo da sude po zakonu, za dio javnosti neupitno je da rigidno sudstvo guši slobodu govora književne ikone i uskraćuju mu pravo da drugog književnika nazove “talibanom, poticateljem zločina, kvislinškim piscem”. Osudu tih Matvejevićevih riječi prije pet je godina i Ivo Sanader ocijenio “neprihvatljivom”. A danas, nakon Jergovićeva istupa, lavina zabrinutosti prešla je i hrvatske granice. Intelektualci strepe hoće li Matvejević skončati u zatvoru, pozivaju na akciju. Nazire se intelektualna drama, a da “spornu” odluku Vrhovnog suda još nitko nije objavio niti proanalizirao njezin pravni utjecaj na slobodu govora i Matvejevića. Sve je krenulo tako da je Jergović napisao: “Krenimo od nepobitnih činjenica: Vrhovni sud potvrdio je presudu prema kojoj je pisac Predrag Matvejević osuđen na pet mjeseci robije, koju će odslužiti u nekome od hrvatskih kazamata, ukoliko u naredne dvije godine počini novo kazneno djelo”. No, nepobitne su činjenice neistine: niti je Vrhovni sud potvrdio presudu, a niti je književnik pod uvjetnom osudom. Matvejević je pravomoćno uvjetno osuđen još u studenome 2005., i to samo zato što “ne priznaje sud i suca” pa se nije žalio, a da jest, slučaj bi otišao u zastaru i prije nego što bi mu istekao rok za pisanje žalbe. Ovako je “aktualni” uvjet iz presude o kojem autor “nepobitne činjenice” piše Matvejeviću istekao još u studenome 2007. Tada je zapravo izdržao kaznu. A za pet mjeseci bit će rehabilitiran i tretiran kao da nikad nije bio osuđen. Vrhovni sud pak nije “potvrdio presudu”, već je odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika RH Mladena Bajića. U pravomoćnoj presudi, ideološki je zanimljivo, sudac Nenad Lukić obrazložio je kako je tekst Mile Pešorde iz 1993. “Posrbica gori od Srbina” uvredljiv i klevetnički za Abdulaha Sidrana kao i Matvejevićev tekst iz 2001. “Naši talibani” za Milu Pešordu.

Zbog okršaja srbijanskih mafijaša u Zagrebu vrtjele su se priče o “balkanskom ratniku”, da bi se tek nakon dva dana i kritika na račun tajne službe i policije otkrilo kako je u pozadini svega ljubavni trokut. Kad se već posumnjalo u spin, istinitost je potvrđena na najvišoj razini u MUP-u, da bi potom sam ministar prokomentirao kako je očito da su neki bezrazložno strepili od mafijaša svjetskoga kalibra. Osim radi zabave, koga briga ako su se i počerupali zbog žene, ali ministrov komentar toj informaciji daje važnu svrhu – ublažiti kritike rada tajnih službi i policije. Također, čim je objavljeno da je Miloš Simović uhićen na srbijanskoj strani, unatoč povećanoj “borbenoj gotovosti” na granici, mnogi su posumnjali da je isporučen. Na izravno pitanje glasnogovornik MUP-a novinarima je dao jedini mogući odgovor “Ne!”, iako je time istaknut još jedan debakl naših službi. Ipak, režiran ili ne, nevjerojatni rasplet svima odgovara – osim Simoviću. Da je isporučen, takvo bi bezakonje bilo skandalizirano, iako bi kad je riječ o osuđenom sudioniku u ubojstvu premijera samo zadrti zagovornici ljudskih prava inzistirali na “salonskoj” proceduri i ozbiljnije sumnjali u službenu verziju. Ali, potom je kroz pero dobro obaviještenog novinara spin o isporuci Simovića dobio nastavak pričom da je preko prijenosnog računala i interneta lociran u blizini Kutine, uhićen i transferiran u Srbiju. Najgore bi bilo ako je izvor priče iz državnih struktura.