U SAD-u buna protiv Bušićeva zatvora

Dvadesetak najjačih američkih civilnih udruga za ljudska prava vodi bitku s američkim vlastima zbog novih pravila u američkim zatvorima prema kojima je zatvorenicima strogo ograničena komunikacija s vanjskim svijetom. Štoviše, kako se bilo predlagalo, ta su se pravila mogla primijeniti i na ljude koji nisu osuđeni, pa ni optuženi, ni za kakav teroristički čin, dapače, uopće ni za kakav prijestup. Konkretnije, zatvorenik smije komunicirati samo s najbližim članovima obitelji, i to jednim pismom od šest stranica tjedno, jednim petnaestominutnim telefonskim pozivom tjedno, jednim jednosatnim posjetom mjesečno.

I dok se činilo da su vlasti povukle taj prijedlog, američki web portal Raw Story nedavno je otkrio da je američko ministarstvo pravosuđa primijenilo novi tajni zakon koji odjeljuje "sigurnosno visoko riskantne" muslimanske i bliskoistočne zatvorenike te im strogo ograničava komunikacije s izvanjskim svijetom, kršeći očevidno time federalni zakon. Šutke je to uvedeno u prosincu, ali nije proveden postupak kako to zahtijeva federalni zakon, koji propisuje da se javnost izvijesti o svakoj novoj promjeni zatvorskih programa te joj se pruži prilika da iskaže primjedbe. Štoviše, web je došao do dokumenata koji pokazuju da se taj program primjenjuje u Federalnoj popravnoj ustanovi u Terreu Hauteu, u Indiani, u zatvoru u koji je nedavno prebačen Zvonko Bušić!

Howard Keiffer, izvršni direktor Suradnika federalne obrane (FDA), pravničke skupine u Kaliforniji koja pomaže zatvorenicima ili odvjetnicima zatvorenika u pitanjima obrane poslije osude, kaže da je nalog za taj program morao izdati jedan od ureda koji nadgledaju Američki federalni biro za zatvore.

Samo tri vladina ureda imaju ovlaštenje izdavati takve promjene u djelovanju federalnih zatvora i svi oni potpadaju pod višu upravu Ministarstva pravosuđa: ured Harleyja Lappina, direktora Biroa za zatvore, Ured pravnog savjetnika ili izravno Ured američkoga državnog odvjetnika Alberta Gonzalesa.

Bez odgovora
Uredi javnih poslova u ministarstvu pravosuđa i državni odvjetnik proslijedili su sve zahtjeve za raspravu Birou za zatvore. Na konferenciji za novinare Felice Ponce, službenik Informativnog ureda Biroa za zatvore, nije mogao odgovoriti na zahtjeve da potvrdi postojanje programa, da podastre pojedinosti o tome niti je bio kadar o tome uopće raspravljati.
Prema CMU programu, zatvorenik telefonski mora razgovarati samo služeći se nadziranim telefonskim linijama, mora ga uživo nadgledati osoblje, razgovori se snimaju i moraju se voditi samo na engleskom. Sva pisma mora pregledati osoblje prije nego što ih zatvorenici predaju ili pošalju. Za posjeta su zabranjeni dodiri, osobe se moraju uživo nadzirati, a razgovori, isključivo na engleskom, se snimaju.

Kako tvrdi Raw Story i njegovi komentatori, CMU očevidno krši Zakon o federalnim administrativnim procedurama, koji izričito zahtijeva da se sve zatvorske odredbe moraju objaviti pod tim zakonom. Sudovi su "pet-šest puta tijekom posljednjih deset godina" poništavali programe kojima se kršio taj zakon. Jedan od dokumenata, pod naslovom Dodatak za ustanovu, izdao je zavod u Terreu Hauteu te ga je podijelio zatvorenicima koji su podvrgnuti novom programu. U dokumentu piše da se "svaki kontakt između zatvorenika i osoba u zajednici može dogoditi samo u skladu s nacionalnom politikom, s nužnim prilagodbama koje su naznačene", uz napomenu da su pravila o kontaktu prema novom programu ista kao uobičajena zatvorska pravila  osim u slučaju u kojem su "prilagođena" u Dodatku.

Pregrada od pleksiglasa
Odvjetnik Peter Goldberger, stručnjak za kaznene prizive u području Philadelphije i bivši profesor prava sa 30 godina iskustva u radu sa zatvorenicima u federalnim zatvorima, rekao je da je Dodatak za ustanovu u Terre Haute službeni dodatak za nacionalno Programsko izvješće o disciplini zatvorenika i posebnih zavodskih jedinica koje je izdao Biro za zatvore, a objavljeno je u Kodeksu federalnih odredaba i posljednji put dopunjeno 2003. Upućeni drže kako Dodatak za ustanovu ne može postojati sam za sebe, bez ozakonjenja. Goldberger napominje da su prema tom programu "kontakti s prijateljima, obitelji i drugim osobama ograničeni te se "umjesto 300 minuta telefonskoga razgovora na mjesec smije obaviti jedan 15-minutni poziv na tjedan koji pak može biti, po upraviteljevu nahođenju, sveden i na tri minute jedanput na mjesec.

 Umjesto cjelodnevnog posjeta svakoga tjedna ili svakoga drugog tjedna, propisana su samo dva sata posjeta odjednom, dvaput na mjesec, bez tjelesnoga dodira, a zatvirenik i posjetitelj su razdvojeni pregradom od pleksiglasa  ističe Goldberger te dodaje:
 Sva pisma, osim odvjetnicima, sudovima i Kongresu, čitaju se prije slanja i kopiraju pa zbog toga na odredište stižu s tjednima odgode, umjesto da budu površno pregledana i smjesta poslana. To je posve nov i različit program.