Toga 14. kolovoza 1992. kod Nemetina, nedaleko od Osijeka, obavljena je najveća razmjena ratnih zarobljenika po principu svi za sve. Na slobodu pušteno je 714 logoraša zatočenih do tada u srbijanskim logorima. Mnogi od njih proveli su u logorima i po devet mjeseci, pri čemu su zadobili brojne ozljede te im je nepovratno narušeno zdravlje. Jedan od onih koji je prošao pakao logora je i Vukovarac Željko Grabušić koji je u Srijemskoj Mitrovici proveo šest mjeseci.
Više od 30.000 zatočenika
– Razmijenjen sam poslije šest mjeseci zatočeništva u svibnju 1992. Poslije svega, mogu reći da mi je to drugi rođendan. I danas se sjećam maltretiranja, batina, samice, psihičkog zlostavljanja… Dva su me puta vodili na strijeljanje. Trebalo je to preživjeti – kaže Vukovarac Željko Grabušić.
Prisjećajući se mjeseci provedenih u logoru, ističe da je bilo dana kada nije znao hoće li uopće živ izići. Pri tome je batinanje i maltretiranje bilo uobičajeno, a o obitelji nije imao nikakve informacije. Tek u veljači 1992. bio je evidentiran kod Međunarodnog Crvenoga križa što je logorašima bilo jamstvo da će biti razmijenjeni.
Obilježavanje Dana logoraša i ove godine organiziralo je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) koji su u Nemetinu položili vijenac, a potom u Vukovaru održali svečanu akademiju. Prema službenim podacima HDLKL-a, kroz srbijanske logore prošlo je više od 30.000 zatočenika kroz brojne logore koji su se nalazili na području Srbije kao i tada okupiranim dijelovima Hrvatske.
– No status logoraša priznat je za oko 8000 osoba. Razlog tome su ta 72 sata zatočenja pa tako ni logor Ovčara, gdje je ubijeno 200 ratnih zarobljenika i ranjenika, nema status logora – rekao je predsjednik HDLSKL-a Danijel Rehak.
Govoreći o položaju logoraša danas u Hrvatskoj, predsjednik vukovarske podružnice udruge Zdravko Komšić rekao je kako ne vidi nikakvih posebnih pomaka iako država pokušava procesuirati neke od osoba koje su bile odgovorne za njihovo zatočenje.
Tužba protiv Srbije
– Želimo i da se ukine jurisdikcija Srbije za navodno počinjene ratne zločine ovdje. Većina je nas na raznim tjeralicama i ne smijemo napuštati granice Hrvatske jer ne znamo kada bi nas netko mogao zatvoriti na osnovi tjeralica koje su nastale na temelju priznanja u vrijeme kada su nas psihički i fizički maltretirali – rekao je Komšić.
Predsjednik županijske podružnice HDLSKL-a Dragutin Guzovski kazao je kako je on, preko odvjetnika u Novom Sadu, u srpnju prošle godine pokrenuo prvu privatnu tužbu protiv države Srbije kojom traži isplatu nematerijalne štete za sve proživljeno u logorima u Srbiji. Poslije te tužbe na isti korak odlučilo se još nekoliko desetaka bivših logoraša.
– Sve su tužbe osnovane, a u lipnju održana su pripremna ročišta. Najavljeno je da će u studenome i prosincu ove godine na Višem sudu u Beogradu biti održane i glavne rasprave. Poštovali smo proceduru pa smo pokrenuli i postupak za mirno rješenje spora odnosno nagodbu – rekao je Guzovski i dodao kako je Srbija samim prihvaćanjem tužbi na sudu u Beogradu priznala postojanje logora na svome području.
Logoraši temeljem tužbi traže nadoknadu za svaki dan proveden u logoru kao i za svaku ozljedu koju su zadobili u nekom od logora. Odštetni zahtjevi iznose od 1000 do 80.000 eura.
Prvo ne kaže se "Srijemska Mitrovica" nego Sremska Mitrovica koji je zvaničan naziv tog grada, a drugo u Srbiji, a pogotovo u Sremskoj Mitrovici, nije bilo nikakvih "koncentracionih logora" nego Kazneno Popravnih Zavoda, od kojih je najčuveniji baš upravo u Sremskoj Mitrovici. Drugim rečima rečeno zatvor, a opšte je poznato ko i kakav završi u zatvoru!. U Sremskoj Mitrovici je postojao nekada koncentracioni logor dok je taj grad bio pod Hrvatskom ustaškom okupacijom. Taj koncentracioni logor je nastao u leto 1942. godine u krvlju naroda Srema, a baš upravo taj narod su poklale ustaše zlikovca Viktora Tomića, i pobacale u jame na tadašnjem predgrađu tog grada. Danas se taj deo grada zove Spomen Park ili kako ga stanovnici zovu Spomen Groblje, koje ostaje kao opomena narodu da Sremska Mitrovica nikada više ne sme biti, i ne sme se dozvoliti da grad bude pod Hrvatskom okupacijom!.