U skoroj ćemo budućnosti karcinome liječiti kao kronične bolesti

Protekla godina za Zagrepčanina s adresom u Torontu Igora Štagljara bila je više nego dinamična. Razvio je sa svojim timom novu MaMTH tehnologiju za “pecanje” biomarkera uključenih u nastanak 500-tinjak bolesti, otkrio je novi biomarker protiv karcinoma pluća te najavio osnivanje vlastite kompanije u Torontu u kojoj će s kolegama i dalje tragati za novim lijekovima protiv različitih karcinoma.

U kojoj je to sad sve fazi?

U fazi smo “preslagivanja kockica” i traženja najboljeg puta da naše Sveučilište u Torontu kao i buduća kompanija što bolje prođu u ovoj “borbi” s investitorima koji su, to moram naglasiti, nemilosrdni. Što se tiče našeg prototipa lijeka, on je već prošao prve četiri od ukupno sedam faza, tako da smo od prvih kliničkih pokusa, odnosno testiranja lijeka na eksperimentalnim skupinama pacijenata iz Kanade, udaljeni otprilike oko 14-18 mjeseci.

Pretpostavljam da vam farmaceutske kuće ne daju mira?

Da, u proteklih 9 mjeseci sa mnom su kontaktirale brojne poznate farmaceutske kompanije koje su izrazile želju da licenciraju našu MaMTH tehnologiju ili da “otkupe” prototip lijeka protiv Crk II proteina (novog biomarkera koji smo nedavno otkrili). Surađivat ćemo s nekim od tih farmaceutskih kompanija, no jedno je sigurno: prototip lijeka će se dalje razvijati kod nas u Torontu. Želja nam je da od njega profitira naše Sveučilište u Torontu i Kanada.

Kako će se u budućnosti liječiti rak?

Mislim da će se u budućnosti čovječanstvo liječiti protiv tumora tzv. personalnim pristupom koji teži individualnom liječenju svakog pacijenta. To znači da će liječnici u budućnosti moći odabrati najbolji i najprikladniji lijek za svakog individualnog pacijenta na temelju njegovih genetičkih informacija te karakteristika tumora. Ukratko, prije samog tretmana lijekom će se pacijentu prvo učiniti biopsija, zatim će se sekvencirati njegov DNK, i onda na temelju saznanja o kojim se promjenama u “zločestim” molekulama radi, odabrat će se “pametni lijekovi” koji će uništiti te zločeste molekule. Ti “pametni lijekovi” ubijat će samo stanice raka, a zdrave ostaviti netaknutima. Dakle, svaki karcinom će se tretirati kombinacijom više “pametnih lijekova” koji će neutralizirati sve ‘zločeste’ molekule koje su originalno bile detektirane putem sekvenciranja DNK nekog pacijenta ili putem druge dijagnostičke metode kao sto je MaMTH. Zahvaljujući tom pristupu u skoroj budućnosti ćemo karcinome liječiti kao kronične bolesti. To znači da će oboljeli morati uzimati lijekove tijekom svog života, no moći će kvalitetno živjeti. Postoje i tzv. neznanstveni krugovi koji tvrde kako već godinama imamo lijek za rak, ali farmaceutski lobi ga zaustavlja jer im više odgovara da ljudi budu bolesni. Takve šarlatanske izjave stvarno nemaju smisla i po meni su obična glupost. Za proizvodnju novog antitumorskog lijeka potrebno je između 600 milijuna do jedne milijarde dolara, a taj proces traje oko 8-10 godina. Zvučat će zapanjujuće, ali tek svaki dvadeseti lijek prođe svih sedam faza razvoja, a tek svaki peti lijek za rak koji se pojavi na tržištu financijski vrati ulaganje od prodaje. To znači da je cjelokupni proces otkrivanja lijekova još i danas neučinkovit. Nadalje, svaki uspješni lijek danas može biti zaštićen patentom maksimalno 11 godina, a nakon tog vremena dopušteno je raditi generičke lijekove bez povrede patenta. Dakle, farmaceutske kompanije su pod neopisivim pritiskom da konstantno plasiraju na tržište nove i bolje lijekove jer bi inače doživjele financijski fijasko. Zbog čega bi onda neka farmaceutska tvrtka držala takav ‘blockbuster’ lijek u tajnosti?

Kako je tekao vaš znanstveni put?

Rođen sam u Zagrebu gdje sam 1990. diplomirao molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu. Doktorirao sam 1995. na prestižnom ETH (Švicarski nacionalni tehnološki institut) u Zürichu. Nakon postdoktoralnog usavršavanja na sveučilištima u Zürichu i Washington u Seattleu, vratio sam se u Švicarsku i kao 35-godišnjak postao do tada najmlađi asistent profesor na Sveučilištu Zürich. Tamo je moj znanstveni tim razvio i patentirao MYTH tehnologiju uz pomoć koje se mogu pratiti kontakti između ljudskih membranskih proteina, važnih jer su uključeni u nastanak niza bolesti. Časopis The Scientist 2005. MYTH je proglasio jednom od 10 vrhunskih tehnologija koje će obilježiti sljedećih 10 godina u molekularnoj biologiji. Od 2005. godine radim kao redovni profesor na medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu, u Centru za istraživanje života Terrence Donnelly.

Autistični znanstvenici

Što mislite, gdje biste bili danas da ste ostali u Zagrebu?

Sigurno ne bih bio gdje sam danas, profesor na jednom od najrenomiranijih svjetskih sveučilišta u području biomedicine. No, moram naglasiti, Zagrebački PMF mi je pružio izvanredan trening i naučio jako puno, od čega sam profitirao u godinama nakon što sam napustio Hrvatsku. Da biste napravili kvalitetan doktorat u području molekularne biologije, morate raditi u još boljem laboratoriju, u kojem vas mentor, njegov znanstveni tim te moderne tehnologije koji taj tim primjenjuje, imaju odlučnu ulogu u vašem znanstvenom razvoju. U Hrvatskoj je u doba kada sam ja studirao bilo desetak izuzetno dobrih molekularnih biologa, no ja sam se svejedno odlučio za ETH Zürich jer sam znao da ću tamo završiti doktorat u samo četiri godine, što je tada bilo tri-četiri godine brže nego u Hrvatskoj. Mislim da je to bila dobra odluka.

Izjavili ste svojedobno da je hrvatska znanost autistična.

Još uvijek smatram da većina hrvatskih znanstvenika živi u nekom svom svijetu i da misle da ih se ne treba stavljati pod pritisak kao što je to slučaj u modernim zapadnim zemljama. To znači da smiju negodovati kada su prisiljeni dokazati njihovu produktivnost i na temelju nje biti ocijenjeni te da im je dopušteno da se uvrijede kada im kažete da po zapadnjačkim kriterijima oni jednostavno nisu dovoljno dobri. Stvarno ne želim nikoga uvrijediti, no većina hrvatskih znanstvenika živi među svoja četiri laboratorijska zida, ne želi komunicirati s kolegama te brani svoje područje ne dopuštajući pristup drugima i nikoga nije briga što mu kolega radi. Na taj način se radila znanost prije 30 godina. Drugi je problem kod većine hrvatskih znanstvenika jedna negativna osobina, a to je zavist – u Hrvatskoj se ružno gleda na uspješne ljude i pokušava im se “smjestiti” pod svaku cijenu da više ne budu uspješni.

Proveli ste ovaj tjedan u Zagrebu. Sigurno ste pratili politička zbivanja. Radi li ova vlada dobar posao?

Svakodnevno pratim politička zbivanja u Hrvatskoj. Polagao sam veliku nadu u sadašnju vladajuću garnituru, nadao sam se da će uspjeti izvući Hrvatsku iz ekonomske i moralne krize, no nažalost, moram reći da sam se jako razočarao. Od svega što je obećano nije ostvareno gotovo ništa. Mislim da to građani Hrvatske stvarno nisu zaslužili. Ne vidim na horizontu nijednu suvislu političku stranku ili koaliciju koja bi u sljedećih pet godina mogla napraviti pomak u poboljšanju života građana Hrvatske. Volio bih da se varam.

Radili ste u Švicarskoj, SAD-u, sada ste u Kanadi. Kako bi u tim zemljama prošla kupnja preskupih audija za ministarstva u jeku najveće krize?

Naravno da se nešto takvo u tim zemljama ne bi dogodilo. Očito je to još jedan dokaz da naši političari ne misle na svoje građane, već samo na same sebe. Pogledajte samo koje aute voze naši političari u privatnom životu i sve će vam biti jasno. Kada sam živio u Švicarskoj, često bih odlazio poslovno iz Züricha u Bern, i gotovo svaki put u vagonu prve klase susreo bih tadašnjeg predsjednika Švicarske Moritza Leuenbergera bez tjelohranitelja i arogancije te s velikim osmijehom na licu!

Neću se još vraćati

Jeste li zadovoljni životom u Kanadi?

Iako u Kanadi živim tek devet godina, osjećam se totalno ispunjenim kao da sam tu već 20 godina. U ovih devet godina u Kanadi, stekao sam puno prijatelja, Sveučilište u Torontu me prigrlilo. Biti znanstvenik znači puno sjediti, čitati, korigirati, buljiti u računalo, a to nije dobro za vašu “liniju”. Zbog toga većinu slobodnog vremena provodim baveći se sportom, šetajući i slušajući muziku koja me jako opušta. Kada je vrijeme u zimi u Torontu hladno, ja se oraspoložim slušajući Boba Marleya.

Da teško obolite, gdje bi ste se liječili?

Liječio bih se tamo gdje živim. Dakle, u ovom trenutku bi to definitivno bila Kanada koja bi mi mogla pružiti kvalitetan tretman. No, nadam se da mi takvo što neće biti potrebno u idućih 40 godina.

Imate dvije kćeri. Zanima li i njih znanost?

Lara (17,5) i Leja (14,5) su jako drage i dobre djevojke, iako prolaze kroz pubertet pa ponekad nije baš jednostavno biti staložen tata. Zanimljivo, nijedna od njih ne želi postati znanstvenica. Lara je izuzetno dobra u komunikaciji i prezentiranju pa stoga želi studirati “Media & communication”, dok Leju jako interesira dizajn interijera i može danima gledati TV program koji prikazuje unutrašnje uređenje kuća... Ne želim im nametati svoju volju, već im dati potporu da uspiju u onome što vole. Takvi su bili i moji roditelji, i vidite da nisu pogriješili.

Igrali ste rukomet za mladu reprezentaciju bivše Jugoslavije. Je li vam žao što niste otišli tim smjerom?

Igrao sam za Zagreb i zagrebački Borac koji je tada igrao u 1B jugoslavenskoj rukometnoj ligi, ali i za juniorsku reprezentaciju bivše Jugoslavije. Neki od mojih tadašnjih suigrača kao što su Ratko Tomljanović, Bruno Gudelj, Iztok Puc, Neno Kljajić i Ivica Udovičić su s hrvatskom reprezentacijom osvojili zlatnu medalju 1996. na Olimpijskim igrama u Atlanti. Priznajem da sam tada bio izrazito ponosan na svoje prijatelje, ali i malo žalostan što nisam nastavio rukometnu karijeru kada sam bio 20-godišnjak. Naravno, ta “žalost” je trajala kratko jer mislim da sam izabrao pravi put kada sam odlučio postati znanstvenik i molekularni biolog. 
:: Mislite li da biste se mogli vratiti u Hrvatsku?

Ne vjerujem da ću se prije mirovine za stalno vratiti u Hrvatsku. U Kanadi imam sve uvjete za ugodan život, kako na poslovnom tako i privatnom planu. Od kanadske i američke vlade, kao i privatnih fondacija te nekoliko vodećih svjetskih farmaceutskih kompanija, dobio sam velika financijska sredstva za projekte u svom laboratoriju te stoga želim u sljedećih 20 godina sa svojim znanstvenim timom finalizirati brojne započete projekte. Hrvatskoj pomažem u obrazovanju perspektivnih kadrova iz Hrvatske u svom laboratoriju u Torontu te predajem na sveučilištima diljem Hrvatske.

Ostvarili ste mnogo. Čemu se još nadate?

Želja mi je da u sljedećih pet godina sa svojim znanstvenim timom finaliziram lijek koji će pomoći da se karcinom pluća liječi kao kronična bolest te da razvijemo lijek protiv cistične fibroze, najčešće genetičke bolesti kod Europljana.