U šleperu tvrda kora kruha

Prohladna jesenska noć, dosadna rominjava kiša, puste ulice nekog nepoznatog zaseoka i tek treperava svjetlost obiteljskog ugođaja što se iz okolnih kuća kroz maglu probijala do vjetrobranskog stakla 40 tona teškog “mercedesa actrosa”.

- Pogledaj prijatelju, to ti je prokletstvo ovog posla! Nikad s obitelji, nikad kod kuće! – rekao je 38-godišnji Vladimir Burušić pomislivši na svoje u Zaprešiću i ne mičući pogled s mračne ceste koja će se pod njegovim farovima protezati još 2000 km dalje sve do Hrotovice u Češkoj. Dovoljno daleko da bi se i reporter Večernjeg lista uvjerio koliko je tvrda korica kruha u koju moraju zagristi vozači teških kamiona i šlepera. Naš vozač je nekadašnji dragovoljac Domovinskog rata, a posljednjih 16 godina vozač špedicijskih kamiona.

Na četverodnevni put krenuli smo kasno uvečer iz Pojatnog, malog mjesta pokraj Zaprešića gdje Vlado živi s obitelji. Iako su iza njega kilometri i kilometri špedicijske vožnje, oproštaji sa suprugom i djecom još uvijek nisu rutina, a čini se - nikad i neće biti. Klizivši grdosijom po mračnoj autocesti prema Goričanu, Vlado je sjetno rekao: - Ovo je dobar posao za mlade ljude bez obaveza, dinamičan je, vidiš svijeta. Doručkuješ u Brnu, ručaš u Budimpešti, a večeraš kod kuće. No, meni to više nije gušt, istrošio sam se, umorio. Zaželio sam se mirnoće, doma, obiteljske atmosfere. Volio bih s klincima napisati koju zadaću, otići s njima na nogomet, klizanje. I supruga mi nedostaje, zadnjih 6, 7 godina razmišljam o mirnijem poslu, ali...

Tihi noćni razgovor o tome kako godine prolaze, kako djeca rastu i kako nas život najčešće pređe, prekinula su jaka svjetla graničnog prelaza Goričan-Letenye i rutinski razgovor s carinicima. Na žalost, oprostivši se s Hrvatskom, oprostili smo i s lijepim vremenom. Pljusak i jak vjetar pratili su nas “cijelih” 10 km koliko smo se kroz Mađarsku vozili do izlaza za Sloveniju. Ipak, nakon kratke vožnje kroz Sloveniju, opet smo se našli na prelazu Lenty, koji nas vraća u Mađarsku. Pomalo zbunjujuć potez, Vlado je objasnio kroz smijeh: - Nismo zalutali! Samo smo izbjegli jedno nepotrebno plaćanje cestarine!



Vozeći dalje po magistrali prema Szombathelyju, Vlado je negodovao: - Za ovu cestu nam Mađari mjesečno uzimaju 100 eura, a ona je u katastrofalnom stanju. Po njoj dnevno prođe preko 5000 kamiona, a parkirališnih mjesta ima samo za 50. Cesta je široka samo tri metra, a kamioni 2,5 metra... ovdje se nesreće događaju samo zato što umorni vozači nemaju gdje stati i odmoriti se. Evo, već 30 km nismo vidjeli parking, a nećemo ga vidjeti ni idućih 30 - objašnjava Vlado pokazujući nam mračno mjesto pokraj šume gdje su nedavno stradala njegova dvojica kolega.
U tišini smo nastavili kroz maglovitu i kišnu Mađarsku prema Slovačkoj. Iza ponoći stigli smo do nekadašnjeg prijelaza Rajka-Kuti.

- Ovo ti je zloglasno mjesto! Hvala Bogu da su ušli u Europsku uniju i da ta granica više ne postoji! I Mađari i Slovaci su nas ovdje zadržavali satima, a nakon toga tražili novac, pivo, bilo što! Jednom sam zbog kolone od 15 km čekao 12 sati, nakon kojih sam bio izvan sebe. Kada mi je prišao slovački carinik i pitao što imam za njega, mislio sam ga zeznuti pa sam bijesno rekao “Samo kune!”, a on meni na to: “Daj, ionako idem na ljetovanje u Hrvatsku!”

Sličnih zgoda s čuvarima državnih vrata, Vladi nije nedostajalo pa smo sljedeća dva sata autoceste Bratislava-Žilina ubili smijehom i razgovorom. Na nesreću, blendanje farova kamiona iza nas, iskusnom je Vladi odmah skinulo smiješak s lica. Jer, to znači samo jedno: Makni se s ceste i ustanovi defekt!



A defekt je, kako to već biva usred noći i usred ničega, uzrokovao veliki debeo čavao u zadnjoj gumi. Mijenjati gumu s prikolicom koja zajedno s teretom teži 35 tona na jakoj vjetrometini i kiši nije baš jednostavno. No, spretni je Vlado, obukavši radnu manduru, od vozača postao mehaničar: - Sreća što uvijek imam crijevo za zrak, pa ćemo sada napuniti gumu. Na žalost, morat ćeš biti strpljiv jer ćemo do prvog vulkanizera morati stajati svakih 50 km i iznova puniti gumu.

Na pumpanje smo potrošili više od 45 minuta obavezne pauze koju svaki vozač kamiona mora napraviti u 8 sati vožnje i umorno krenuli dalje kroz noć. Na prvo odredište na carinu u Žilini stigli smo u rano jutro. Nakon carinskih formalnosti i krpanja gume kod vulkanizera, nije nam ostalo ni pet minuta za odmor, već smo nastavili prema Mikolašu radi istovara tereta. U Mikolaš smo stigli oko 11 prije podne, praćeni neprestanom kišom i hladnim vjetrom. Nakon istovara i deset sati vožnje, pronašli smo jedini slobodni kutak pokraj šume za dužu stanku dužu pauzu.

- Ovo nije sretno rješenje, ali nemamo izbora, barem je dan. Zakon kaže da moramo stati i mi ne smijemo dalje - odlučno će Vlado. I dok je on od silnog umora zaspao i zahrkao istog trena, vaš je reporter bio manje sreće. Od prevelikog umora, hladnoće i Vladina glasnog fijukanja nije ni oka sklopio. No, zato je izbrojio nekoliko stotina stada ovaca i svaku minutu punih 8 sati koliko je umorni vozač spavao.

Relativno čilni i odmorni, oko 8 navečer u mineralnoj vodi se umivamo i peremo zube. Krećemo prema Hrotovici, udaljenoj 50 km od Brna i 150 km od Praga. No napor i spavanje na niskoj temperaturi u limenoj kabini kamiona uzeli su danak. Reporet se prehladio, što je još uvijek sanjivog Vladu vratilo u život:

- Vi ste novinari maze! - smijao se Vlado. Ali, raspoloženje mu je spalsnulo kad je vidio da je autocesta prema Brnu zatvorena. Značilo je to 80 km vožnje više po češkim selima gdje je najveća dopuštena brzina 40 km na sat. I napokon, u 3 sata ujutro evo nas na odredištu - Hrotovica. U kabini smo pričekali jutro, utovar lucerne i - natrag put Zagrebu.
Nakon četiri dana i više od 2000 km prijeđenih u kabini luksuznog kamiona, bilo je to iskustvo koje ne bismo rado ponovili. No, naš junak iz priče već za dva dana opet će krenuti istim putem.

Na graničnom prijelazu Goričan-Letenye, Vlado je nedavno je zbog neregularnog vaganja kamiona od Mađarske carine platio 9300 kuna kazne, o čemu smo pisali. Nakon objave našeg članka, njegovo pojavljivanje na hrvatsko-mađarskom graničnom prijelazu izazvalo je nevjerojatnu ljubaznost mađarskih carinik. Vaganje Vladina kamiona prvi put je prošlo besprijekorno i na ulasku i na izlasku iz Mađarske, a tonaža je odgovarala u kilogame. Jedan od mađarskih carinika obratio se Vladi objašnjavajući mu da svi njegovi kolege imaju isprintani tekst iz Večernjaka, ali i da su i zbog njega dobili jezikovu juhu od šefa koji je došao iz Budimpešte. Iako su prema Vladi ovaj put postupali korektno, mađarski su carinicu svoju lošu stranu ipak iskazali na ostalim našim vozačima. Čak petorica bili su kažnjeni sa po 1600 eura zbog pretovara.

- Evo, vidiš, kako ljudi uživaju. Tako ću i ja valjda jednog dana. Nadam se samo da će moja 10-godišnja Brigita i 6-godišnji Luka tada biti još uvijek razigrani i spremni za druženje s ocem - govori Vlado dok smo se vozili češkim selima. Mrak se nadvio nad nas, a sa sobom je u laganoj vožnji kroz sela donio i onaj topli obiteljski prizor. I sjetu. I muku našoj kabini. S mislima na obitelj. A onda je Vlado opet progovorio. Prisjetio se lanjske vožnje kad mu je od hladnoće pukla žila na licu: - Morao sam ići hitno u bolnicu. Doktor u mađarskoj Rajki mi je rekao da moram mirovati tjedan dana, a ja sam isti tren sjeo za volan i nastavio dalje. Osim toga, ovo je još raj! Najgore je zimi u planinama, kada molim Boga da mi se ne smrzne nafta, jer tada mogu poslužiti jedino kao zalogaj gladnim medvedima – već se smijao Vlado. Prisjetio se i kad se nedavno odmarao noću pokraj šume: - Gledao sam iz kabine kako mi četvorica kradu naftu. Naravno da im se nisam usprotivio, jer bi me prebili, a možda i ubili. Jedina dobra stvar je to što su mi isisali samo pola rezervoara. Razgovor je svako malo okretao i prema ozbiljnijim tema. Pričali smo i o nesrećama koje uzrokuju kamioni. - Prometne se nesreće događaju svaki dan, ali na žalost, kada je kamion sudionik, tada su one često tragične. S kolegama vrlo često razgovaram o nesreći u tunelu Ledenik, u kojoj su smrtno stradale četiri osobe. Za tu je nesreću, bez ikakvih dvojbi, kriv kolega Miljenko Stričak. No, ima još jedna bitna stvar koju se stalno pitamo mi koji smo non-stop na cesti. Svaki kamion ima blokadu na 85 km na sat i ne može ići brže od toga. Po sudskom izvještaju vidi se da je Stričak vozio 105 km na sat, pa nije jasno zašto se sud ne pozabavi s ljudima koji su skinuli blokadu s njegova kamiona, jer on kao vozač to nije mogao sam to skinuti - objašnjava Vlado.