U sljedećem ratu pacifisti i ljevičari u prve redove

Rata više neće biti jer ljudi su naučili lekciju. Zabluda je to vjerojatno svake generacije koja je stasala za vrijeme sukoba ili neposredno nakon njega. Kao što svaki naraštaj misli da živi u posljednjim vremenima i da je kraj blizu jer je svijet totalno poludio, isto smo tako skloni vjerovati da će čovječanstvo prihvatiti naše zaključke i učiti iz naših pogrešaka ili teških sudbina. Neće.

Prije nekoliko smo dana obilježili Dan neovisnosti. Neovisnosti čija je cijena bila visoka, a plodovi za većinu mizerni. U takvim okolnostima beznađa i sveopćeg propadanja možda ne treba čuditi što dobar dio ljudi zaboravlja kako su broj žrtava i materijalna šteta mogli biti puno manji da smo od početka imali jaku vojsku. Pitanje je bi li Srbi u tom slučaju uopće ulazili u tu veliku avanturu jer bi unaprijed znali što ih čeka.

Danas civiliziranim državama vojska primarno služi upravo pokazivanju i odvraćanju potencijalnih neprijatelja od suludih ideja. I zato Hrvatskoj treba jaka vojska, uključujući ratno zrakoplovstvo. Ona košta i treba biti razmjerna našim financijskim mogućnostima, a nabava novih zrakoplova i općenito vojne opreme mora biti transparentna. Razumno je tražiti da se narodu polože računi, ali je potpuno nerazumno zazivati odustajanje od jačanja Oružanih snaga.

Suprotno uvriježenom mišljenju, obrana je uz pravosuđe, unutrašnje poslove i diplomaciju jedna od temeljnih zadaća države. Nisu Hrvati stoljećima čeznuli za svojom državom da bi od nje primali plaću, mirovinu ili socijalnu naknadu, nego da bi sami donosili zakone po kojima žive i bili sigurni od tuđinske represije. Države su s vremenom evoluirale i dobile još neke uloge, ali temelj je oduvijek isti i ne smijemo ga zapostaviti jer njegovo uništenje znači urušavanje ove naše zajedničke kuće koju nazivamo Republika Hrvatska.

Ljevica će, naravno, tvrditi suprotno i svaki će borbeni zrakoplov izraziti u svojoj omiljenoj valuti – vrtićima. Uvjeravat će nas da se taj novac može bolje utrošiti, da ljudi više nikad neće ratovati i da ćemo uskoro svi biti sretni i debeli u Europskoj uniji. Povijest je kao „učiteljica života“ svakoga uspjela ponešto naučiti, osim ljevičara jer oni žive u utopiji. Nas ostale naučila je barem to da su nas već jednom razoružali u nedavnoj prošlosti i otežali nam obranu u jednom od ključnih trenutaka u povijesti hrvatskog naroda.

Bila je to katastrofalna pogreška koja se više nikad ne smije ponoviti. Svatko ima pravo živjeti u nekom svom imaginarnom svijetu u kojem se svi ljudi vole i nasmijani plešu kolo po cvjetnoj livadi, ali svojim zabludama nema pravo ugrožavati sigurnost čitave nacije. Vojnu silu plaća se novcem, a njezino nepostojanje životima.

Svi oni koji doista žive u uvjerenju da Hrvatskoj ne prijeti nikakva ugroza u budućnosti i da joj vojska nije potrebna, trebali bi se i ponašati sukladno svojim uvjerenjima. Dosljedno bi, recimo, bilo da se sa svojom punoljetnom djecom već sad prijave kao dragovoljci za obranu. Budući da vjeruju kako do novog sukoba neće doći, ne gube baš ništa. I svejedno nitko od tih pacifista takvo što nikad ne bi napravio jer bi ga to jednog dana ipak moglo dovesti u sukob s realnošću, a puno je ljepše biti uzvišeni humanist i mirotvorac bez ikakvih posljedica. Njih ionako najčešće na svojoj koži osjete drugi.

Jačanje Oružanih snaga Hrvatskoj jamči veću razinu sigurnosti na jako trusnom području. To je preduvjet razvoja. Kad smanjite vanjsku prijetnju, puno je lakše posvetiti se unutrašnjim problemima i stvarati prosperitet za sve građane. Najbolji su primjer toga naši partneri iz Zapadne Europe koji su uživali američku zaštitu za vrijeme Hladnog rata. Članstvo u NATO-u omogućilo je i nama da budemo sigurni uz nekoliko puta manje izdatke za obranu. Njih se ne može izbjeći niti je realno očekivati da će tuđi porezni obveznici snositi sav trošak naše sigurnosti. Kad bi oni to i htjeli, platili bismo to puno skuplje – potpunom ovisnošću. Proslavili smo nedavno još jedan Dan neovisnosti, ali tek moramo naučiti što to znači imati svoju državu.