U utorak popodne po društvenim se mrežama počela širiti informacija o dvadesetak, neki su govorili i tridesetak izbjeglica koji bez elementarnih potrepština spavaju na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. S volonterima udruge Are You Syrious, koja se od početka otvaranja tzv. balkanske rute brine o izbjeglicama od Grčke do Francuske, iste sam se večeri zaputila na Glavni kolodvor.
U hodniku čekaonice u kojoj se preko noći uglavnom okupljaju beskućnici zatekli smo 18 mahom mladih muškaraca iz sjeverne Afrike, Sirije, Iraka i Afganistana. Na pitanje trebaju li pomoć odmah su nam pokazali klonulog mladića koji nije spavao puna četiri dana te nekolicinu koji su imali visoku temperaturu. Iako vidno iscrpljeni, većina ostalih tiho je priznala da danima nisu normalno jeli tek kad su njihovi bolesni prijatelji bili namireni.
Sporazumijevali smo se mješavinom engleskog i francuskog jezika, gestikulacijom u trenucima kad riječi ne bi bile dovoljne. Iako je dio medija objavio da se radi o ljudima koje je Slovenija vratila u našu zemlju, naši sugovornici imali su nešto drugačiju priču.
Do srpsko-hrvatske granice, kažu, došli su prateći val izbjeglica preko Egejskog mora, Grčke, Makedonije i Srbije. Problemi su nastali u Šidu, gdje neki od njih nisu prošli takozvani “jezični test”, zapravo set pitanja vezanih za kulturu određenog podneblja kojim hrvatske vlasti na teritoriju Republike Srbije pokušavaju utvrditi radi li se zaista o izbjeglicama iz Sirije, Afganistana ili Iraka, jer lažne papire u Srbiji je lako nabaviti, a osobe drugih nacionalnosti nemaju pravo prolaska balkanskom rutom. Demoralizirani propalim pokušajem da se ukrcaju na vlak za Slavonski Brod, nasjeli su na priču krijumčara koji su im tvrdili da će ih bez problema prevesti do željene lokacije. Neki od njih govorili su o ženi koja ih je prevezla preko srpske granice, drugi o čovjeku koji ih je stavio u prikolicu svog kamiona, treći kako su prvo sami pokušali ući u našu zemlju... Svi su u nekom trenutku utekli svojim krijumčarima te su se nakon desetaka, neki i stotina prehodanih kilometara predali hrvatskim vlastima u okolici Zagreba. Tu su dobili rješenja prema kojima se u RH smiju zadržati mjesec dana, no problemi nastaju pri njihovu pokušaju ulaska u Sloveniju jer ih već na putu ka granici hrvatska policija presreće i vraća u Samobor, pa Zagreb.
Samo dan prije volonteri su s ulice sklonili dvojicu Sirijaca koji su regularnom izbjegličkom rutom uspjeli doći do Dobove, no tamo nisu dovoljno jasno izrazili želju da zatraže azil u Njemačkoj ili Austriji, zbog čega su vraćeni u RH jer Slovenija po novom ne propušta ljude koji žele krenuti u neku drugu europsku zemlju.
Obaviještena policija
Zagrebački volonteri svojim su novim prijateljima s Glavnog kolodvora pomogli pronaći smještaj u jednom od rijetkih zagrebačkih hostela čiji vlasnici razumiju probleme izbjeglica. O svemu je obaviještena policija, koja je uvidom u dokumente koje su umorni muškarci nosili utvrdila da imaju pravo prenoćiti u Zagrebu.
Idućeg jutra u predvorju hostela zatekli smo sasvim drugačiji prizor: odmoreni i siti mladići sretno su nas pozdravljali zahvaljujući na pruženoj pomoći. S volonterima je u hostel došlo i dvoje prevoditelja te pravnica Centra za mirovne studije.
Svi mladići postavljaju isto pitanje: Kako da dođem do Slovenije?
Sirijci, Afganistanci i Iračani, s obzirom na svoju nacionalnost, imaju pravo na prijevoz kroz RH i ulazak u Sloveniju, no problem je što se nisu ukrcali u službeni vlak u Šidu pa pravnica sugerira da je jedna od mogućnosti povratak u Srbiju i pridruživanje regularnoj izbjegličkoj koloni. Na sam spomen Šida nastaje komešanje.
– Tamo je loša policija. Tukli su nas, neće dati da prođemo – bune se neki. Jedan mladić govori kako je jedva preživio morski put od Turske do Grčke i da će radije umrijeti nego da se vrati natrag.
Svi se boje da bi povratak u Srbiju značio novi val odgurivanja, sve dok se ne bi našli u Grčkoj iz koje su prije nekoliko tjedana krenuli na mučni put prema Hrvatskoj.
Čitavo vrijeme s nama sjedi šutljiv mladić s vunenom kapom na glavi. Pitam ga odakle je. Odgovara: Alep, Sirija. Čudim se zašto ne putuje izbjegličkim vlakom zajedno sa svojim sunarodnjacima, a on samo rezignirano sliježe ramenima. U međuvremenu doznajem da ima 16 godina i da bi kao maloljetnik bez pratnje trebao imati pravo na poseban tretman, ali na grčkim mu je dokumentima netko slučajno napisao krivi datum rođenja, zbog kojeg ispada da ima 26 godina. Putovnicu je u međuvremenu izgubio i sad mu je teško sporiti podatke s grčkih papira. Mnogi su, kaže, zbog krivo navedenih podataka nastradali na nekoj od granica.
Njemu su barem napisali dobru zemlju podrijetla, no kako se u Šidu odvojio od ostatka izbjegličke kolone, to mu sada malo vrijedi.
Nema legalnog rješenja
I dok Sirijci, Afganistanci i Iračani još imaju šansu za prolaz do Njemačke, njihovim prijateljima iz drugih zemalja pravnica objašnjava da ih Slovenci neće pustiti dalje te da im je jedna od opcija tražiti azil u Hrvatskoj.
– Znači li to da bih u Hrvatskoj mogao raditi? – pita je mladić iz Maroka. Dok mu objašnjavamo da, čak i ako uspije dobiti azil, u Hrvatskoj neće tako lako pronaći posao, tračak nade nestaje s njegova lica. Radije će, kaže, pokušati u Sloveniji. Naučio se brinuti za sebe i ne želi biti teret drugima.
Svi moji sugovornici uredni su, iznimno pristojni mladići dobronamjernih osmjeha. Voljela bih da ih upoznaju oni koji izbjeglice još uvijek smatraju prijetnjom.
Pitam ih jesu li se spremni fotografirati za novine, no kažu da im nije do toga, samo žele nastaviti svoj put prema sigurnosti. Ne pada mi na pamet pitati ih od čega bježe. Još se sjećam kako sam se posramljeno osjećala kad sam prije nekoliko mjeseci to upitala jednog mladića u Beogradu. Naglo je zašutio, a njegova majka prešla si je palcem preko vrata i rekla: “Father, brother. All dead.”
Mladići koje sam srela u Zagrebu prešli su more u gumenjaku predviđenom za 15 osoba u koji krijumčari natrpaju njih više od šezdeset. Tisuće izbjeglica koje svakodnevno pristižu na grčke otoke nemaju drugu mogućnost prelaska jer granica između Turske i Grčke za njih je odavno zatvorena. Opasan je to put koji mnogi nisu preživjeli. A život se ne riskira bez čvrstog razloga.
>> U videoporuci na arapskom jeziku pozivaju: 'Dobro došli u Sloveniju'
Imamo i mi takve sirotinje. A da se većinu hrvata pita granice bi zatvorili. A kad već pričamo o sirotinji da vas pitam odakle njima 10 tisuća dolara da plate put?!