Da je likovni umjetnik Matko Trebotić jedan od velikana hrvatske kulture, razvidno je bilo i na nedavnom otvaranju njegove velike samostalne izložbe u Galeriji umjetnina u Splitu.
Izložba nazvana “Univerzum Trebotić” okupila je zaista veliko mnoštvo koje je ispunilo prostore prelijepe Galerije umjetnina i tu večer napravila kulturološkim događajem sezone.
– Ravnatelj Galerije umjetnina i kustos ove moje izložbe Branko Franceski zamislio ju je zapravo kao prezentaciju mojih recentnih djela poduprtih nekim artefaktima iz prošlosti kako bi pokazao nastajanje, rast i genezu tog “Univerzuma Trebotić”. Jedna retrospektiva gledana ne iz klasičnog rakursa, nego živa i djelatna, obogaćena instalacijama i performansima – otkriva Matko Trebotić objašnjavajući kako je nastala vrlo zanimljiva izložba “Univerzum Trebotić” koja iz dana u dan privlači nove posjetitelje.
Polaže nade u Bedeme
Na upit kakvo je stanje splitske kulture Trebotić znakovito odgovara:
– Pitate me o stanju kulture u Splitu?! Pa što da vam kažem, grad koji gubi u prvom krugu na natječaju za europsku prijestolnicu kulture, grad u kojem se zatvara izložba 28 Adria Art Annale Split u Dioklecijanovim podrumima zbog nepoćudnog umjetničkog djela, grad u kojem se vladajuća svita ne pojavljuje na otvaranjima važnih izložbi, otvaranju Salona Split, promociji filmova... Ali zato imamo ukazanje Dioklecijana i njegovih gladijatora na Peristilu, adventske kućice s kobasicama i kuhanim vinom i sve druge moguće i nemoguće lude splitske noći. Imamo apartmanizaciju grada i nestanak pučanstva iz stare gradske jezgre. Ali nije sve tako crno. Imamo čudesnu Galeriju umjetnina u kojoj se nižu izložbe, od onih mladih i novih do već priznatih i afirmiranih umjetnika. Naravno, nedostaje još izložbena dvorana za tekuće izložbe iako se prostor Bedema nudi kao mogućnost. Nadajmo se da će se i to ostvariti.”
Prisjećajući se svojih slikarskih početaka, Matko Trebotić kaže kako je u umjetnost krenuo nesvjesno, još kao dijete. Od šeste do devete godine živio je s tetom u Milni na Braču i stalno nešto risao. Od krep-papira napravio je svećeničke odore, bio je ministrant. Bilo je to njegovo prvo nesvjesno bavljenje umjetnošću.
Kad je došao u Split, fascinirao ga je nogomet, stanovao je kraj Staroga placa i teatra. Dizajnirao je za sebe dresove i statirao u kazalištu. Sve ga je vodilo prema njegove dvije ljubavi, sportu i umjetnosti. Igrajući se kao dječak oko kuće, gledao je susjeda, visokog starijeg gospodina s bijelom bradicom, šeširom i štapom. Pitao je tko je to. Kazali su mu da je to slikar Emanuel Vidović.
– Nisam znao ni što je slikar ni tko je Emanuel Vidović – iskreno kaže Trebotić dodajući kako je imao sreću da mu je sestra dobila stan u zgradi u kojoj je Vidović imao atelje i mogao je izbliza gledati njegova umjetnička djela.
– Kasno sam otkrio da je moja majka slikala akvarele u mladosti. Pohađala je Građansku školu u Korčuli, kod časnih sestara. Tamo je risala. Pronašao sam vrč iz 1913. godine, akvarel kao Morandijev. Arsen Dedić posvetio je tom akvarelu stihove: “U vrtu lavanda i divlja smokva, na bijelom zidu bijela brokva, uspomena mi je draga, ženski potpis Buzolić Blaga” (djevojačko prezime moje majke) – sjetno govori Trebotić naglašavajući kako se ti stihovi nalaze u njegovoj i Arsenovoj zajedničkoj mapi Ex voto. Velika želja njegove majke bila je da Matko studira na likovnoj akademiji, no do toga nije došlo. Upisao je arhitekturu u Beogradu i, tvrdi, nije pogriješio. Profesori su mu, između ostalih, bila dva vrhunska stručnjaka, Nikola Dobrović (ostavio je velik trag u Dubrovniku) i Bogdan Bogdanović s kojim je poslije prijateljevao, pogotovo kad je kao izgnanik morao u Beč gdje je umro u bijegu od Miloševića.
– Dok sam studirao, intenzivno sam risao i slikao, sudjelovao na studentskim izložbama s Vladom Veličkovićem i Dadom Leonidom Šajkom. Bio sam kao student stipendist općine Brač. I među komunistima je bilo vidovitih ljudi, a jedan od njih bio je Ive Marinković Mijarić koji je mislio da Braču treba arhitekt koji će spriječiti betonizaciju – veli Trebotić.
Njegovo prvo arhitektonsko djelo bio je restoran na Braču koji je zbog progresivnosti objavljen u ondašnja dva stručna časopisa. Zbog te uspješnice dobio je posao u Njemačkoj, u Bochumu gdje se projektirao i gradio sveučilišni kampus. Blizu je bio Düsseldorf, tada žarište svjetske avangardne umjetnosti. Trebotić je radio u arhitektonskom uredu i preko noći odlučio studirati grafičke tehnike u FolkvangHochSchule u Essenu, kao majstor đak profesora Scharda. Ostao je tri semestra, napustio studij i počeo izlagati u Njemačkoj i svijetu.
Tako je krenulo i od 70-ih živi od umjetnosti, bez docentura i profesura. Dobivao je ponude za izložbe u renomiranim galerijama, došao je u kontakt s düsseldorfskom likovnom scenom koja je bila pandan newyorškoj. Skupljali su se tamo svjetski umjetnici, među njima i Joseph Beuys, njemački konceptualni umjetnik, po Trebotićevu mišljenju možda najznačajnija likovna figura prošlog stoljeća. Na 30. godišnjicu smrti Josepha Beuysa u čast će mu, kao jednom od duhovnih inspiratora, napraviti performans, i to baš na izložbi u Splitu.
– Najlakše je bilo napraviti se važan pa kopirati scenu Düsseldorfa i New Yorka i to prodavati u Hrvatskoj. No Joseph mi je rekao da inspiraciju treba crpiti iz svojih izvorišta. Putovao sam posvuda po svijetu, uvijek se vraćajući na izvorište srednje Dalmacije. Svi su moji obzori u kanalu između Brača i Splita, od mjesta rođenja do grada moje mladosti, otkriva nam poznati slikar. Kad mu se 1978. godine rodio sin Frane, odlučio se vratiti u Hrvatsku. Oproštajnu izložbu (od života u Njemačkoj) napravio je 1981. godine, jedan landart. Cijelu galeriju posuo je zemljom s tlocrtom starohrvatske crkvice, a okolo su visjele njegove slike. Izložbu je nazvao “Zemlja zemlje moje” (bračka zemlja). Od tada je stalno prisutan na hrvatskoj likovnoj sceni, a izlagao je u Rimu, Düsseldorfu, u Galeriji Forum u Zagrebu, u Beogradu u privatnoj galeriji Nede Arnerić, u Ljubljani, u crkvicama svog Brača i, kako kaže, od Kopenhagena do Punta Arenasa i Seula...Imao je više od 140 samostalnih izložbi.
Opsesija Mediteranom
Likovno se stalno razvijao, ali motivi su mu od srednje Dalmacije do Senja, Rijeke i čudesnog Dubrovnika. Inspirirali su ga hrvatski korijeni s Mediterana, cijeli hrvatski Jadran. Kod Trebotića su uvijek prisutna nova likovna traženja, ali tematika je ista, Dalmacija, Mediteran.
– Dalje od inspirativnog kruga Dalmacije nisam mogao otići – naglašava umjetnik koji se može pohvaliti i izradom svečanih zastora za hrvatska kazališta. Jedan od snova bio mu je svečani zastor za Hrvatsko narodno kazalište Split prema kojem je odmalena gajio posebnu ljubav. Statirao je na Peristilu u izvedbi prve Antigone u sklopu Splitskog ljeta, stalno je trčao u teatar. Zagrebačka banka financirala je izradu svečanog zastora za splitsko kazalište dimenzija 8 puta 10 metara koji je promoviran 2005. godine pod nazivom “Tragovi grada”. Trebotiću se “posrećilo”.
Dogodio se Dubrovnik koji je slavio obljetnicu Marina Držića, “Svjetla i boje grada” kao hommage Držiću. Potom je stigla ponuda Mani Gotovac (dok je bila intendantica HNK Ivana pl. Zajca) i gradonačelnika Vojka Obersnela iz Rijeke. Podloga je bio notni zapis Ivana Pl. Zajca i glagoljica, što se uklopilo u Trebotićev likovni svjetonazor. Kad je mislio da je kraj, pojavio se i Šibenik s Jurjom Dalmatincem pa je 2010. napravio svečani zastor “Molitva iz djetinjstva grada” (molitvu je okružio portretima poznatih Šibenčana i Jurja Dalmatinca).
Podrška gradonačelnika
– U sva četiri projekta imao sam nevjerojatnu podršku gradskih vlasti, od pok. Zvonimira Puljića, Dubravke Šuice, Vojka Obersnela do Ante Županovića. Gradonačelnici različitih političkih opcija zdušno su podržali moje ideje kad se radilo o umjetnosti – naglašava Matko Trebotić napominjući kako nažalost teško može biti umjetnosti bez mecene i materijalno snažnog društva!
Izložba “Univerzum Trebotić” nakon Splita, u organizaciji Sveučilišta u Mostaru, seli se u Galeriju Alumni u Mostar. Manji dio umjetnikovih radova potom će biti predstavljen u Galeriji Skurjeni u Zaprešiću. Poslije toga Trebotićeve nove slike idu u Beč i dalje, kamo ih sudbina odvede...
Matko Trebotić, umjetnik izrazito i vrlo čvrsto vezan za dalmatinski zavičaj i hrvatski identitet, želi u Milni na Braču sagraditi muzej Trebotić u kojem bi bio stalni postav slika iz svih razdoblja njegova bogatog, gotovo pet desetljeća dugog stvaralačkog života. Davno je kupio zemljište u predivnoj milnarskoj marini, nasuprot crkve u kojoj je kršten. Želja mu je izgraditi multimedijalni centar sa živom galerijom. U fazi je ishođenja lokacijske dozvole. Ima potporu lokalnih vlasti, želi da taj objekt bude “živi organizam”. Zastupa ideju disperzije kulture u naša mala mjesta, pa tako i u svoju rodnu Milnu.
– Želim da ljudi kažu: “Idemo u Milnu vidjeti muzej Trebotić” – kaže Matko, likovni umjetnik Dalmacije i Mediterana s nadom da će mu se želja o gradnji galerije i muzeja uskoro ostvariti.•