U Srbiji je u lektiri 11 hrvatskih autora. U Hrvatskoj nijedan srpski

Tko su Branislav Nušić, Jovan Dučić, Laza Lazarević, Desanka Maksimović, Miloš Crnjanski, Branko Radičević? Po čemu su poznati, jesu li pisci, glumci ili... Na ta pitanja samo bi manji dio srednjoškolaca u Hrvatskoj znao odgovor. Ali za takvo (ne)znanje nisu krivi oni nego kreatori njihovih školskih programa kojima je kriterij za odabir pisaca s prostora nekadašnje nam zajedničke države bio nacionalna osnova. Učenici u Hrvatskoj od autora iz zemalja bivše nam države čitaju samo Mešu Selimovića i Ivu Andrića. Gimnazijalci u Srbiji dobiju više znanja o našim autorima jer je u njihovu gimnazijskom programu zastupljeno njih sedam plus, kako oni to kažu, dubrovački književnici, a pri tom misle na hrvatske autore Ivana Gundulića, Marina i Džoru Držića te Šiška Menčetića.

U Bosni i Hercegovini obrazovanje je preslika državnog uređenja – postoji zajednička jezgra u kojoj se uče hrvatski, srpski i bošnjački autori, a onda svaki entitet odnosno narod u “svojim” školama ima “svoje” autore. Ono što je, prema riječima naših sugovornika, karakteristično za srednjoškolce u sve tri zemlje jest da ne vole čitati, odnosno čitaju ono što i kad moraju, a za lektirne naslove u pravilu tvrde da su zastarjeli i nezanimljivi. Više od književnosti mlade zaokupljaju kompjutori, odnosno internet, igrice i društvene mreže. Zajedničko Hrvatskoj, Srbiji i BiH su preopširni nastavni planovi i programi kako iz drugih predmeta tako i iz materinskih jezika i književnosti.

U programu književnosti u hrvatskim školama mjesta za autore iz zemalja bivše države uglavnom nema. Izuzetak su samo dva bosanskohercegovačka autora, ali jedan od njih, Meša Selimović, ipak se rijetko obrađuje. Program je, kažu nam profesori, pretrpan, sve se ne stigne pa onda Selimović ispadne, a rade ga samo zaljubljenici u njegovo književno djelo. Iako se devedesetih godina ignorirao i za hrvatsko obrazovanje nije postojao, Ivo Andrić je ipak pronašao svoje mjesto u školskim programima. Srednjoškolci obrađuju jedno njegovo djelo

– “Prokletu avliju” umjesto Nobelovom nagradom nagrađenu “Na Drini ćupriju”.Trebaju li u našim školama svoje mjesto imati srpski i bosanskohercegovački književnici pitanje je o kojem ni danas mnogi nisu željeli raspravljati. Kao da dvadesetak godina od rata nije bilo dovoljno da se racionalno analizira koji su od tih autora drugih naroda, koji su živjeli na susjednim prostorima, u istoj državi i vrlo sličnom govornom području, nužni da bi se razumjelo i u kontekst stavilo stvaralaštvo domaćih pisaca. Uostalom, podsjeća leksikograf Velimir Visković, jedan od naših sugovornika, šezdesetih godina prošlog stoljeća, dakle, samo petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata, u našim školama učila su se talijanska djela i nitko nije postavljao pitanje zašto se obrađuju autori zemlje koja je bila agresor i u kojoj je na vlasti bio fašizam.Zagrebačka Sedma gimnazija u skupini je najboljih gimnazija u Hrvatskoj, a njezina ravnateljica, inače profesorica hrvatskog jezika i književnosti, bivša ministrica obrazovanja Ljilja Vokić uopće nema dvojbe treba li u hrvatskim školama obrađivati pojedine srpske i bosanskohercegovačke pisce i pjesnike. – Jesam za to da se u okviru strane književnosti uče pojedini autori iz susjednih zemalja, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Makedonije. Gotovo napamet znam “Gorski vijenac”, a Meša Selimović mi je omiljeni autor i žao mi je što je u programu zastupljen tako kako jest, odnosno što ga mnogi profesori ne rade. Ivo Andrić za mene je genij, neponovljiv i najveći. Jedini je nobelovac s ovih prostora i smiješno je i tužno da gimnazijalci ne čitaju “Na Drini ćupriju” nego samo “Prokletu avliju” – komentira prof. Vokić. Iz srpske književnosti svakako bi uzela Lazu Lazarevića, kako ističe, utemeljitelja psihološke pripovijetke, te Branka Radičevića, autora najljepše elegije koja može biti u samom svjetskom vrhu, te Jovana Jovanovića Zmaja. Ali isto bi tako obrađivati trebalo Makedonce Simona Drakulu i Koču Racina, Slovence Franca Prešerna i Ivana Cankara, kaže Ljilja Vokić.

Da je bez Jovana Jovanovića Zmaja teško razumjeti i Ivana Mažuranića, smatra leksikograf, pisac i urednik Velimir Visković. – Mislim da bi bilo nužno obrađivati određeni broj autora koji pripadaju srpskoj, crnogorskoj, bosanskoj pa i slovenskoj i makedonskoj književnosti. Činjenica je da su kroz prošlost te književnosti bile isprepletene, da je bez Njegoševa djela teško razumijevati Mažuranićevo, da je Zmaj Jova Jovanović presudno formativno utjecao na hrvatske pučkoškolce. Kad je riječ o novijoj srpskoj književnosti, nemoguće je čitavu generaciju hrvatskih prozaika koji su stasali osamdesetih i devedesetih godina razumijevati bez poznavanja djela Danila Kiša. Barem četiri-pet srpskih pisaca moralo bi naći mjesto u hrvatskom nastavnom programu – kaže Visković. Nabraja Zmaja Jovu Jovanovića, Branka Ćopića, Vojislava Ilića, Ivu Andrića, za kojeg ističe da je zajednički nama, Srbima i Bosancima, te Danila Kiša, Mirka Kovača, Boru Ćosića i Borislava Pekića koji su veliki pisci i svakako bi mogli ući u školski program. – I postoji jedan delikatan primjer velikog, doista izuzetnog pisaca kao što je Miloš Crnjanski, koji bi trebao biti ponuđen na izbor gimnazijalcima koje književnost zanima – dodaje Visković svjestan toga da prema Crnjanskom zbog njegova političkog i nacionalističkog djelovanja u Hrvatskoj postoje otpori. No upozorava da je Crnjanski svoju prvu knjigu izdao u ediciji hrvatskih pisaca i da je za njegovu književnu promociju jako važan hrvatski kritičar Julije Benešić.Visković bez imalo rezerve kaže da Andrić i Selimović moraju biti u nastavnim programima hrvatskih gimnazija. Akademik i teoretičar književnosti Ante Stamać bio je vrlo neodređen konstatirajući da “đaci moraju učiti sve što im stoji na raspolaganju, pa i grčki jezik”, a zatim je dodao da hrvatski učenici najprije trebaju “naučiti Augusta Šenou i Miroslava Krležu, a za Branka Ćopića i ostale ima vremena, naučit će u životu”.

Akademik Milivoj Solar, književni teoretičar, kaže da od “Ježeve kućice” i drugih zanimljivih autora u dječjoj književnosti ne treba bježati. No isto tako drži da ne treba za obradu uzeti djelo s “jasnom političkom pozadinom”. Marina Čubrić, profesorica u gimnaziji i jedna od autorica pitanja za hrvatski jezik na državnoj maturi, misli da srpski autori ne trebaju biti u hrvatskim školama i ističe da je neprikladno izdvajati bilo kojeg pisca po nacionalnoj pripadnosti. – Moj bi odgovor bio negativan i da se pitalo trebamo li čitati u školi mađarska ili austrijska književna djela. Ako me se pita trebamo li čitati dobra književna djela, odgovor će biti potvrdan – ističe prof. Čubrić. Tvrdi da je proces odabira djela koja će ući u program i osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga obrazovanja puno složeniji od pukoga ključa – malo domaćih pisaca, malo stranih, što neodoljivo podsjeća na nekadašnji program.Dubrovčane uče posebnoProfesorica srpskog jezika i književnosti Dragana Knežević bez najave je učenicima četvrte godine društveno-jezičnog smjera zemunske gimnazije pročitala imena sedam hrvatskih autora. Na satu su bila 32 maturanata.– Zamolila sam ih da mi odgovore jesu li čuli za te hrvatske pisce i jesu li čitali neka njihova djela. Ivan Gundulić bio im je poznat jer postoji škola koja se tako zove, dok su Ivanu Brlić Mažuranić povezali s književnošću tek kada sam im objasnila da je unuka Ivana Mažuranića, za kog su čuli. Poznati su im i Tin Ujević i Miroslav Krleža, ali ih nisu čitali, dok za Šenou, Matoša i Marulića ne znaju – navodi profesorica Dragana Knežević. Čitaju đaci koji su već formirani kao čitatelji i u većini biraju ono što im se sviđa, njeno je petnaestogodišnje iskustvo u radu sa srednjoškolcima.Krležu i Ujevića smatra da bi svakako trebalo zadržati u obaveznom programu za gimnazijalce u Srbiji.– “U registraturi” Ante Kovačića jer odlično predstavlja pravni sustav i sudbinu živog čovjeka u njemu, ubacio bih Antuna Branka Šimića, sjajnog ekspresionista, a od suvremenih pisaca unio bih u program Antu Tomića zbog njegove satiričnosti te pjesnikinju Jasminu Šušić zbog razorne iskrenosti – dodaje Rastko Jevtović, profesor srpskog jezika i književnosti u Petoj beogradskoj gimnaziji.Profesor ističe da su hrvatski pisci podjednako daleki našim mladim generacijama koliko i drugi pisci iz regije.– Za divno čudo, neki đaci naše gimnazije čitaju “i nešto sa strane”. Imam i učenike koji daju prednost svom izboru lektire. Većina ipak to ne radi, već samo čita ono što im je obavezno. No program za glavni školski predmet uskoro će se mijenjati jer su završeni standardi za srpski jezik za srednju školu.

Tako da će im popis obavezne i slobodne literature ubuduće biti zanimljiviji i suvremeniji – dodaje profesor Jevtović.– Srednjoškolci ne mogu znati mnogo o onome što im škola i društvo ne sugeriraju. Sasvim je sigurno da znaju više o hrvatskim grupama i pjevačima, naročito pjevačicama. Te im se informacije svakodnevno nude. Mogu znati što je obula Severina ili učinila Rozga i slične, ali ćemo se „potruditi“ da do njih ne dođu knjige Ranka Marinkovića ili Vjenceslava Novaka čiju bi knjigu “Tito Dorčić” svatko morao pročitati prije no što mu dijete pođe u školu. Zašto naša djeca ne bi znala i za divni stih “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda” iz pjesme “Opomena” Antuna Branka Šimića? – kaže Ružica Marjanović, profesorica književnosti u užičkoj gimnaziji. I lingvist Vlado Đukanović smatra da se nove generacije sa susjedima više povezuju kroz muziku i film nego kroz književnost. – Mlađe generacije ništa ne čitaju. Literatura je davno prošlo vrijeme – zaključuje on.– Čitala sam “Dunda Maroja”, a u drugom polugodištu radit ćemo “Glembajeve” koje sam gledala u Ateljeu. Sigurno ne čitam koliko bi trebalo, ali se trudim da uza sve obaveze pročitam barem obaveznu lektiru i da se ne oslanjam na prepričavanja s interneta – kaže Katarina Zakić, učenica trećeg razreda beogradske Pete gimnazije.U školskom programu za gimnazijalce nalaze se Miroslav Krleža, Tin Ujević, Antun Gustav Matoš, Dobriša Cesarić i Vladan Desnica.– Djeca koja ne čitaju samo lektiru, a nije ih malo, rado čitaju Viktora Ivančića, Predraga Lucića, Borisa Dežulovića i Roberta Perišića. Međutim, treba imati u vidu da je riječ o školi u kojoj se već osam godina organizira festival “Na pola puta” i u kojoj profesori književnosti obavještavaju đake o kvalitetnoj suvremenoj literaturi iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine – dodaje profesorica užičke gimnazije.Iako su djela hrvatskih pisaca u obaveznom programu, direktor Filološke gimnazije u Beogradu dr. Duško Babić nije siguran stižu li profesori sve obraditi.

– Smatram da naša djeca ne bi trebala biti uskraćena za poznavanje važnih hrvatskih pisaca. Ne samo da budu obaviještena o njima nego i da pročitaju najznačajnija dela – ističe dr. Babić.Budući da je svojevremeno izvršena obostrana redukcija pisaca iz susjednih književnosti, što bi obavezno trebalo ostati ili ili se uvesti od autora iz Hrvatske u program za gimnazijalce u Srbiji?– Ne bi bilo zgoreg da đaci u srpskim školama znaju ponešto o Ivanu Mažuraniću, Augustu Šenoi, Silviju Strahimiru Kranjčeviću, Anti Kovačiću i posebno onim hrvatskim piscima koji su važni za uspostavljanje veza sa srpskom kulturom – od Antuna Gustava Matoša preko Tina Ujevića i Miroslava Krleže do Ranka Marinkovića – kaže Mihajlo Pantić, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu.Za pisca Vladimira Arsenijevića “Kiklop” Ranka Marinkovića roman je koji je imao nevjerojatan utjecaj ne samo na njegovo književno odrastanje nego i kasnije. I smatra ga jednim od najbolje napisanih djela ikad.

– Gledao sam reprizu jednog kviza i dva momka, koja su otprilike završna godina srednje škole, preznojavala su se na pitanju tko je autor “Olivera Twista”. Zvali su pomoć, zaustavljali prolaznike i nitko nije imao pojma. Kada su čuli odgovor Charles Dickens, imao sam dojam da su prvi put čuli to ime. Zanimljivo je da nisu ni sačekali kraj pitanja tko izvodi pjesmu „Seksi taksi“, već su odgovorili: „Modelsice“. I to je kulturni obrazac nametnut našoj omladini, da je veća sramota ne znati odgovor na ovo drugo pitanje. Dakle, kada su klasici u pitanju, pa i klasici hrvatske književnosti, bojim se da su oni zaboravljeni među mlađim generacijama. Ili bi preciznije bilo reći da ih ona nikada i nije upoznala – navodi Arsenijević. U programu za srednjoškolce on bi uveo i djela autorica kao što su Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić, prozu u trapericama iz 60-ih i 70-ih godina koja bi mogla biti bliska i današnjim generacijama te autore kao što su Z. Majdak, M. Jergović, Z. Ferić ili R. Perišić.Preopširne lektire i u BiHU podijeljenoj Bosni i Hercegovini, gdje se primjenjuju bošnjački, srpski i hrvatski nastavni programi, posebno iz tzv. nacionalne skupine predmeta koja uključuje i materinji jezik i književnost, srednjoškolci ipak uče i Crnogorca Njegoša i Srbina Boru Stankovića i Hrvata Ivana Gundulića, kao i još neke druge autore svih triju nacionalnosti. Tako je zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice zbog kojeg je prije desetak godina prihvaćena Zajednička jezgra nastavnih planova i programa BiH, koja sadrži minimum sadržaja koji se koristi u sva tri nacionalna obrazovna sustava. Primjerice, u četvrtom razredu gimnazija učenici moraju pročitati “Proljeća Ivana Galeba” Vladana Desnice, “Tvrđavu” ili “Derviš i smrt” Meše Selimovića, “Prokletu avliju” Ive Andrića, “Kiklop” Ranka Marinkovića i “Enciklopediju mrtvih” Danila Kiša.

– Djeca trebaju učiti ono što ima istinsku umjetničku vrijednost bez obzira odakle dolazi. Naglasak mora biti na nacionalnoj književnosti, ali mjesta mora biti i za Andrića, Maka Dizdara ili Mešu Selimovića – kaže Vinka Grbešić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Širokom Brijegu. Međutim, poput nje, i direktor Zavoda za školstvo Mostar, Jago Musa, upozorava da se sve manje čita i da mladi sve teže razumijevaju književna djela te da su nastavni programi preveliki. – Težište bi trebalo biti na tome, a ne na prebrojavanju književnika u čitankama – ističe Musa. Maturantica sarajevske Prve gimnazije kaže kako je problem i u broju obveznih lektira tijekom jedne školske godine. Tijekom zadnje dvije godine školovanja pročitala je više od 30 djela, među kojima ipak nije bilo Ivane Brlić-Mažuranić i Augusta Šenoe. U programima četverogodišnjih srednjih škola u Republici Srpskoj djela su Ujevića, Matoša, Krleže, odlomci Gundulićeva spijeva “Osman” i Mažuranićeve “Smrti Smail-age Čengića” te grupa dubrovačkih pjesnika. – Većina tih pisaca bila je u kulturnim vezama sa srpskim piscima tih epoha pa je normalno da ih spominjemo i da čitamo njihova djela – kaže Slavica Malić, profesorica srpskog jezika i književnosti u banjalučkoj gimnaziji, dodajući da prosječni đaci i čitaju i ne čitaju dok su najbolji učenici upoznati i s hrvatskim klasicima i sa suvremenim piscima u Hrvatskoj i Federaciji BiH. Maturant Neven Babić čita knjige Borisa Dežulovića, Miljenka Jergovića i Ante Tomića.

– To su pisci koji objavljuju na internetu tako da ih je lako uočiti – kaže mladi Babić, dok njegov razredni kolega Bojan Maksimović dodaje da je Krleža nedovoljno zastupljen u lektiri. Krugu hrvatskih pisaca koje rado čita dodaje Desnicu “iako je on srpski pisac, ali je svoja najvažnija djela napisao u Hrvatskoj”. Književnik Ranko Risojević pak nije nimalo optimističan. On smatra da većina đaka nije čula za Aleksandra Tišmu, Radovana Belog Markovića ili Slobodana Selenića, a kamoli hrvatsku književnost. – Đaci kao đaci, jedva znaju ono što od njih zahtijeva školski program. Što se tiče dobrih hrvatskih pisaca, i dalje ćemo ih čitati, ali to ne mogu pratiti naši srednjoškolski profesori jer oni ništa ne prate i ništa ne čitaju – zaključio je Risojević.