U rano nedjeljno jutro, 22. lipnja 1941. godine, u točno 3 sata i 15 minuta njemačko topništvo otvorilo je silovitu vatru na postave sovjetske vojske duž cijele njemačko-sovjetske granice. Nešto kasnije, u 3 sata i 30 minuta, u napad su krenule prve jurišne skupine njemačkog pješaštva i oklopništva. U tom su se trenutku zrakoplovi Luftwaffe već nalazili duboko unutar sovjetskog zračnog prostora i počeli su s bombardiranjem sovjetskih uzletišta i vojnih baza. Bio je to početak operacije Barbarossa, najveće ratne operacije poduzete dotad, i početak rata između njemačkog Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza, rata koji je svojom silinom nadmašio sve dotada vođene sukobe.
Sukob dviju idelologija
Bio je to prvenstveno sukob dviju ideologija, koji se vodio na krajnje surov i bespoštedan način, u kojemu su zanemarene sve humanitarne norme suvremenog ratovanja, tijekom kojega su počinjeni brojni užasni zločini i razaranja, a u samoj konačnici odnio je na desetke milijune života. Bitke i ratne operacije koji su se vodile tijekom ovoga sukoba vodile su se na širokim prostranstvima, uključivale su golema materijalna sredstva i milijune vojnika, a njegov ishod odlučio je pobjednike Drugog svjetskog rata i poslijeratno uređenje Europe i Svijeta.
Iako su znakovi koji su upućivali na predstojeći napad bili brojni i dolazili su iz različitih izvora, Staljin je odbacio sva upozorenja, uključujući i ona vlastite obavještajne službe, oslonivši se u potpunosti na vlastitu procjenu da je riječ o pokušaju zapadnih sila da ga uvuku u rat protiv Njemačke. Stoga je napad od 22. lipnja sovjetske postrojbe zatekao nespremne, u lošem rasporedu i s naređenjem da im je strogo zabranjeno odgovarati na bilo kakve “provokacije” s njemačke strane. Zbog silovitog njemačkog napada sovjetska crta obrane ubrzo je probijena na svim pravcima napada, i njemačke su snage predvođene oklopništvom velikom brzinom napredovale u sovjetsku pozadinu, nanoseći pri tom iznenađenim postrojbama Crvene armije ogromne gubitke u ljudstvu i opremi.
Njemačka s tri grupe armija
Za napad na Sovjetski Savez njemačka strana i njezini saveznici prikupili su 3.680.000 vojnika, 3.332 tenka, 7.184 topničkih oruđa i 2.770 zrakoplova. Snage Crvene armije u europskom dijelu Sovjetskog Saveza procijenjene su na 3.000.000 vojnika, oko 12.000 tenkova, 5.900 topničkih oruđa i 10.000 zrakoplova. Njemačke snage i snage njemačkih saveznika predodređene za operaciju Barbarossa bile su podijeljene u tri grupe armija, svaka s po jednom zrakoplovnom armijom (Luftflotte) za zrakoplovnu podršku, u sljedećem rasporedu: Grupa armija Sjever (Heeresgruppe Nord), pod zapovjedništvom Feldmarschalla Wilhelma von Leeba, sastojala se od 18. i 16. armije kao i od 4. oklopne skupine, sveukupno 29 divizija od kojih tri oklopne i tri oklopno mehanizirane. Zadaća ove grupe armija bila je uništenje sovjetskih snaga u području Baltika i zauzimanje Lenjingrada.
Grupa armija Centar (Heeresgruppe Mitte), pod zapovjedništvom Feldmarschalla Fedora von Bocka, bila je najjača skupina. Sastojala se od 9. i 4. armije, 3. oklopne skupine na lijevom krilu i 2. oklopne skupine na desnom krilu, ukupno 50 divizija, od kojih 9 oklopnih i 6 oklopno mehaniziranih.
Zadaća im je bila uništenje sovjetskih snaga na području Bjelorusije i zauzeće Smolenska. Nakon okončanja ovih operacija slijedio bi prodor prema Moskvi.
Grupa armija Jug (Heeresgruppe Süd), pod zapovjedništvom Feldmarschalla Gerda von Runsteda, sastojala se od 6., 17. i 11. armije, 1. Oklopne skupine i 3. rumunjske armije. Sveukupno se u sastavu grupe armija nalazilo 6 brigada i 41 divizija, od kojih pet oklopnih i četiri oklopno mehanizirane. Zadaća im je bila uništenje sovjetskih snaga u zapadnoj Ukrajini i zauzeće Kijeva, i kasniji prodor na Volgu. Ova grupa armija naišla je i na najjači otpor, jer su Sovjeti očekivali da će tu biti težište njemačkog napada i na ovom području koncentrirali su najbrojnije snage i najbolje postrojbe.
Dvije postrojbe NDH
U sastavu snaga ove posljednje grupe armija borile su se i dvije dobrovoljačke postrojbe kopnenih snaga Nezavisne Države Hrvatske, 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija u sastavu njemačke vojske i Lako prevozni zdrug Hrvatske legije koji je ušao u sastav talijanskih ekspedicijskih snaga na Istočnom bojištu (Corpo di Spedizione Italiano en Russia). Obje postrojbe doživjele su, gotovo istodobno, svoj tragičan završetak duboko u prostranstvima Sovjetskog Saveza u bitkama koje su predstavljale prekretnicu Drugog svjetskog rata: 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija završila je svoj ratni put u ruševinama Staljingrada, a Lako prevozni zdrug na Donu u operaciji Crvene armije Mali Saturn.
Nezavisna Država Hrvatska postojala je tek nešto više od dva mjeseca kada je počeo rat između Njemačke i Sovjetskog Saveza. U vodstvu NDH procijenili su da će rat biti kratkotrajan i da će zasigurno završiti pobjedom Njemačke. Takav razvoj događaja svakako se trebao povoljno odraziti
na međunarodni položaj novostvorene države i pridonijeti njezinom daljnjem učvršćivanju. Da bi se ojačao položaj prema njemačkom savezniku i dodatno afirmirala država, vodstvo NDH smatralo je da bi bilo poželjno da se NDH uključi u pohod protiv SSSR-a, makar i simbolički, tim više što je bila i potpisnica Trojnog pakta. Usprkos ovom prikrivenom otporu nekolicine hrvatskih časnika, ponuda o slanju hrvatskih snaga na Istočno bojište ipak je odaslana. Dana 23. srpnja, samo dan nakon početka operacije Barbarossa, poglavnik Ante Pavelić uputio je preko poslanika SA-Obergruppenführer-a Siegfrid Kaschea pismo Adolfu Hitleru. U njemu podsjeća na želju hrvatskih oružanih snaga, koju je izrazio ministar Hrvatskog domobranstva Slavko Kvaternik njemačkom ministru vanjskih poslova von Ribbentropu prilikom sastanka u Veneciji 15. lipnja 1941. godine, da se hrvatske dobrovoljačke
postrojbe upotrijebe u budućim vojnim operacijama, kako bi ponovno oživjelo njemačko-hrvatsko bratstvo u oružju. U govoru koji je održao povodom izbijanja rata protiv Sovjetskog Saveza, Poglavnik je ponovno iznio ovu molbu “…u ime Hrvatskog naroda i njezinih oružanih snaga, da bi i one dale u žrtvama svoj doprinos – iako mali – novom europskom poretku.”
Molbu su uz mornaricu i kopnenu vojsku posebno isticale zrakoplovne snage.
Hitler je odgovorio pismom od 1. srpnja u kojemu pozdravlja što se Nezavisna Država Hrvatska solidarizirala s Njemačkom i da će s dobrodošlicom dočekati u svojim redovima hrvatske drugove.
Izdana je zapovijed da se pojedini dobrovoljci u zasebnim jedinicama uvrste u pojedine dijelove oružanih snaga – kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice – i tako sudjeluju u ratnim operacijama. Dobrovoljce kopnene vojske naoružat će i pripremiti u svakom pogledu na nekom od južnonjemačkih vojnih vježbališta, nakon čega bi bili raspoređeni na južnom dijelu Istočnog bojišta. O sudjelovanju dobrovoljaca iz redova zrakoplovstva i mornarice odluka će se donijeti kada budu poznati pobliži podatci o njihovoj izobrazbi i opremi.
Nakon Hitlerovog odgovora Pavelić je već sljedećeg dana 2. srpnja uputio proglas hrvatskom narodu u kojem je pozvao: “…rodoljube u starosti od 20 do 32 godine, koji su vojnički izobraženi i koji žele stupiti u svetu borbu protiv drzovitom boljševičkom nametniku, a za slobodu potlačenih naroda, te napose za sigurnost, čast, mir i blagostanje hrvatskog naroda, da se odmah prijave kod najbližeg “popunidžbenog zapovjedničtva” (bivšeg vojnog okruga) koji će ih već po primljenim zapovijedima i uputama zaprimiti, opskrbiti i predati nadležnom vojnom zapovjedničtvu. Pozivam u tu dobrovoljnu vojnu službu izobražene u svim vrstama oružja kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva. Istodobno sam odredio da obitelji svih, koji se ovom pozivu odazovu, dobivaju redovitu ratnu podporu.”
Služenje u Legiji
Na osnovi ovog proglasa Zapovjedništvo Kopnene vojske donijelo je Naredbu broj 8. od 2. srpnja 1941., u kojoj se zapovjednici popunidbenih zapovjedništava zadužuju, da u sporazumu s političkim i ustaškim vlastima poduzmu sve potrebno da se proglas Poglavnika na najširoj bazi putem plakata i usmenog objavljivanja (prema običaju dotičnog kraja) što prije izvrši, tako da proglas prodre i u najzabitija mjesta. U popunidbenim zapovjedništvima provjeravali su se dobrovoljci jesu li odslužili vojsku i u kojoj vrsti oružja, jer se nisu mogli primati oni koji nisu u potpunosti završili vojnu obuku. Prošlost svakog dobrovoljca imala se temeljito ispitati jer će “…se u legiju primati samo oni rasno čisti Hrvati, Ukrajinci i Rusi koji nemaju nikakve ljage u svojoj prošlosti niti poroka u svom karakteru a u dobi su od 20 do 32 godine starosti.”
Zanimljivo da se ovom zapovijedi Ukrajinci i Rusi eksplicitno pozivaju na služenje u Legiji, pa pretpostavljam da su u Zapovjedništvu Kopnene vojske ocijenili da bi njihova nazočnost imala snažno propagandno djelovanje na domicilno stanovništvo Sovjetskog Saveza. Po prikupljanju dobrovoljaca kod popunidbenih zapovjedništava i obavljenom liječničkom pregledu upućivani su dobrovoljci u sabirališta koja su bila određena u sljedećim mjestima: za pješaštvo: u mjestima stožera divizijskih područja: Zagreb, Sarajevo, Mostar i Banja Luka, za topnike: Zagreb, za opkopare i veziste: Karlovac.
U sabiralištima je ponovno obavljen temeljit liječnički pregled svih dobrovoljaca s tim da su u sastav primljeni samo oni koji su potpuno zdravi i sposobni za vojničku službu. Časnici i dočasnici koji su sudjelovali na ustrojavanju postrojbe, koja je trebala predstavljati mladu državu, trebali su obratiti pozornost da se uvrste samo “najbolji i predstojećem zadatku dorasli elementi. Sve ono što po svojim fizičkim sposobnostima, karakteru, političkom ili socijalnom nastrojenju, ne valja, ne smije se pripustiti u redove ovog časnog zadatka.“
Zapovjedništvo Kopnene vojske donijelo je 3. srpnja naredbu br. 11. kojom se određuje da se u Hrvatsku legiju mogu javiti časnici, dočasnici i vojnici koji se momentalno nalaze pod zastavom i u djelatnoj službi, ali s obzirom na prilike i sredstva s kojima je raspolagala kopnena vojska, ograničeno je primanje u Hrvatsku legiju na najviše 2,5% od ukupnog stanja koje se nalazi po postrojbama kopnene vojske. Dobrovoljci su se trebali prvo javiti svojim pretpostavljenim časnicima koji su zatim trebali izvršiti izbor i odabrati samo one “…koji su potpunoma izvježbani i po svojim nacionalnim, socijalnim i moralnim kvalitetama pružaju garanciju, da će izvršiti povjereni zadatak u potpunosti.”