Srpska politika sprema se zadati novi udarac Hrvatima u Vojvodini i njihovu nastojanju da očuvaju svoju nacionalnu samobitnost u Republici Srbiji. Gradonačelnik Subotice Stevan Bakić podnio je 23. veljače prijedlog da se promijeni Statut Subotice kako bi se u ravnopravnu službenu uporabu na teritoriju toga grada uveli i bunjevački jezik i pismo. Bakić je prijedlog podnio na inicijativu Nacionalnog vijeća bunjevačke nacionalne manjine, čiji su predstavnici zapravo eksponenti vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića te nema nikakve dvojbe da su u pozadini toga postupka politički razlozi. Usvoji li taj prijedlog – koji je na dnevnom redu već u četvrtak, 4. ožujka – Skupština grada Subotice potaknut će rastakanje hrvatskoga nacionalnog bića u Vojvodini, koje je snažnim političkim pritiscima izvrgnuto više od tri desetljeća.
Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i vijećnik u subotičkoj Skupštini, ne dovodi u pitanje legitimnost inicijative, ali upozorava na njezinu nezakonitost, jer u Subotici se Bunjevcima izjasnilo 9,57 posto stanovnika (njih 13.553), a da bi se jezik neke nacionalne manjine uveo u ravnopravnu uporabu, zakon predviđa da na području lokalne samouprave mora živjeti 15 posto njezinih pripadnika. Dakle, za uvođenje tzv. bunjevačkog jezika u Subotici nedostaje gotovo 6 posto onih koji se izjašnjavaju Bunjevcima (i ne smatraju se Hrvatima).
Hrvatski veleposlanik u Beogradu Hidajet Biščević u izjavi za subotičku Hrvatsku riječ ocjenjuje kako je ta inicijativa ne samo zakonski i pravno neutemeljena nego i da u sebi nosi neželjene i negativne političke i društvene posljedice za hrvatsku manjinsku zajednicu u Srbiji. Povrh toga, suprotna je i ključnim odredbama međudržavnog Sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina između Hrvatske i Srbije, navodi Biščević i napominje da je s cijelim slučajem upoznao nadležne institucije u Hrvatskoj.
„To smo učinili uzimajući u obzir potencijalni negativni utjecaj inicijative na uzajamne odnose naših država u ovom važnom i osjetljivom području, osobito u vrijeme kad hrvatske institucije i političko vodstvo jasno i vidljivo djeluju na unapređenju položaja srpske manjinske zajednice, kao cjeline, u samoj Hrvatskoj. Kako je ta politika počela nalaziti svoj 'odjek' i u nekim potezima srpskog vodstva, što je dovelo do rješenja nekoliko dugo otvorenih pitanja, ovakva inicijativa bila bi nesporno korak unatrag“, smatra Biščević i ističe kako je pitanje „vrlo ozbiljno i zahtijeva sinergijski nastup i Hrvatskog narodnog vijeća – kojemu je primarna zadaća da se, kao krovna institucija, brine o položaju cjeline hrvatske zajednice – i našeg diplomatsko-konzularnog djelovanja spram institucija Pokrajine i Republike Srbije, uz potporu Zagreba“.
O uvođenju „bunjevačkog jezika“ očitovao se i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji se oštro protivi takvom prijedlogu. „Ne ulazeći u političke motive uzdizanja bunjevačkoga govora na razinu jezika, i to službenoga jezika na području Grada Subotice, a razvidno je da nije riječ o jezikoslovnim motivima, kao središnja znanstvena ustanova za proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika oštro se protivimo takvomu prijedlogu iz jezikoslovne perspektive“, navodi se u priopćenju Instituta koje potpisuje njegov ravnatelj dr. sc. Željko Jozić.
Obrazlažući da „bunjevački jezik“ ne postoji, Institut u priopćenju navodi da je to stav i najvećih srpskih jezikoslovaca 20. stoljeća, među kojima je i Miloš Okuka. „Svi relevantni suvremeni hrvatski i srpski dijalektolozi u svojim radovima i monografijama upotrebljavaju naziv bunjevački govor (u hrvatskoj literaturi i govor bačkih Hrvata). Taj govor pripada novoštokavskomu ikavskom dijalektu, koji se u suvremenoj srpskoj i hrvatskoj dijalektološkoj literaturi među ostalim naziva mlađim ikavskim (Dalibor Brozović, Pavle Ivić), zapadnohercegovačko-primorskim (Miloš Okuka) te zapadnim ili novoštokavskim ikavskim dijalektom (Josip Lisac). Ni u relevantnoj slavističkoj ni u poredbenolingvističkoj literaturi bunjevački se govor nikad ne naziva jezikom“, navodi se u priopćenju.
Tomu treba pridodati podatak da većina srpskih istraživača, poput Ivana Popovića, ishodište Bunjevaca traži u području omeđenom Neretvom i Zrmanjom, tj. u zapadnoj Hercegovini i Dalmatinskoj zagori u kojoj su govornici novoštokavskih ikavskih govora danas gotovo isključivo Hrvati. Dakle, po genetskolingvističkome kriteriju bunjevački govori pripadaju hrvatskomu jezičnom korpusu, upozoravaju iz Instituta i zaključno kažu da se bunjevački govor nigdje ne navodi pod odrednicom „bunjevački jezik“ te da „bunjevački jezik“ nema svoju ISO oznaku te se ni po jednome jezikoslovnom kriteriju ne može smatrati zasebnim jezikom.
Grad Subotica trebao bi, dakle, odbiti jezikoslovno neutemeljen prijedlog jer bi njegovim usvajanjem gradske vlasti izazvale nove prijepore, podjele i sporove te obezvrijedili stajališta struke, poručuje Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
>> Pogledajte i ovaj video - Opasna provokacija u Kninu: 'Vratit ćemo srpsku zastavu'
Srbi su majstori za izmišljanje novih nacija. Tako tamo ne žive Rumunji nego Vlasi, ne žive Hrvati nego Bunjevci... I Albance su proglasili Šiptarima, ali im se to vratilo kao bumerang.