U šumi iznad mora u Crikvenici rastu pravi muškarci

Alo, retardirani! Gdje su moje naočale?. P... ti materina, unio se drhtava glasa 15-godišnjak vršnjaku u lice i sav crven počeo ga naguravati. Mladić nije znao što ga je snašlo. Nisam ja, majke mi. Tko zna kako bi stvar završila da nije došao treći. Objasnio je agresivcu da je ovaj bio spavao i nije mu mogao ukrasti naočale.

Nalazimo se toplo obojenoj prostoriji odmarališta Stoimena u Crikvenici. Vruće je, klime nema, ali atmosfera je odlična. Svjedočimo jednom od scenarija što su ih sami osmislili i odglumili mladići iz Budi muško klubova koji su se okupili na ljetnom kampu u kojem uz ostale morske radosti uče o životu. Tako bi se u par riječi mogla opisati magija koja se tamo stvara.

Bez bauka is straha

Otvoreno, bez srama i ustezanja, 23 mladića u osjetljivoj dobi od 15 ili 16 godina koji su se upoznali tek prije koji dan pričaju o svojim osjećajima, strahovima, željama, problemima. U „zadatak“ dobiju problem i onda zajedno dolaze do rješenja. Među njima nema „odraslih.

O svim izazovima raspravljaju sa svojim vršnjacima. Najstariji je voditelj Mislav Mihael Mandir iz Organizacije Mladih Status:M. 23 su mu godine, a pomažu mu još četvorica koordinatora koji su tek nešto stariji od dečkiju. Svi su oni već prošli niz edukacija i ljetovanje u Crikvi nagrada im je za zalaganje u matičnim Budi muško klubovima u Križevcima, Lepoglavi, Zagrebu, Karlovcu, Vukovaru...

Ovo je kao maturalac, samo puno bolje. Zamisli 23 mladića na maturalcu, i ovo, priča Miki, kako ga svi zovu. Nitko se nije napio. Nije bilo nasilne situacije.

Radionica je o komunikaciji. Na ploči je štampanim slovima napisano „asertivna komunikacija“ pa znak jednakosti. Jasno i glasno izražavanje svog mišljenja uz uvažavanje sugovornika. Neki dečki danas su prvi put čuli za tu riječ. Dosad su komunicirali pasivno ili agresivno. Zato su u zadatak dobili osmisliti problem pa kasnije svaka grupa mladića pronalazi svoje rješenje. Nešto poput metode pokušaja i pogreške.

- Zar ne bi bilo super da možete hodati znajući da sve možete riješiti razgovorom, bez straha od agresivaca, ili ikoga, pita Dražen Budiš dečke. Ja se uvijek tako. Ali, ja sam to izvježbao, uputio ih je Dražen koji ima već mnogo radionica u nogama.

Ma, dečki su super, uvijek znaš 'di su, ne rade gluposti, dodaje Miki. A kamp funkcionira, kaže, na povjerenju koje su sami između sebe izgradili.

Ako se dogovorimo nešto i ako se taj dogovor ispoštuje, onda znamo da možemo računati na vas. Vi ste nam parteri. Sloboda vam se širi.

Ako netko ipak zakasni na radionicu, cijela grupa smislit će prigodu kaznu: Da ne bi ispalo da nas 20 majmuna čekamo jednog ili dvojicu, objašnjava.

Odmah po dolasku, osmislili su svoja pravila. Crvenim markerom ispisali su ih na plakatu prostorije u kojoj provode veći dio dana. Poštuj drugog kao sebe, nema tučnjave (naravno). slušamo onog tko govori, respect, poštivanje dogovora, gdje god ideš, javi se, nema alkohola i ostale kompanije, čistoća je spas, pridržavamo se svih pravila, stoji u njihovoj BMK deklaraciji.

Danas nije bilo kašnjenja i dečki su nagrađeni s dodatnih sat vremena večernjeg izlaska.

Padaju "granate"

Nakon tri sata marljiva rada vrijeme je za ručak. Koliko sve ostaje na riječima, pitamo. Jesu li se našli u situaciji koju bi danas drugačije riješili, da nisu prošli. O, da. Posebno što se tiče tučnjave.

- Izađemo gro puta van i moja se ekipa zakači. Možda bih ranije i ja sudjelovao u tučnjavi, no uvijek ih odvučem , rastjeram, povučem za rukav. Prekinem svađu, kazao je Ivan Pulko (19) koji danas radi kao edukator.

Filip Rakitić (20) student je Kineziologije i bivši učenik Strojarsko-tehničke škole Faust Vrančić u Zagrebu. Još se s nelagodom sjeća jedne „granate“ koja mu je pala prije pet godina. Granate, rat, o čemu pričate, nije nam jasno, a Miki pojašnjava da tako zovu situacije koje te stjeraju pred zid.

Znaš ono, ide granata prema tebi. I nećeš stati i reći, hajde granato padni. Trči da te ne pogodi, upozorava Miki. No, granate ne padaju svaki dan već nekoliko puta u životu. Zato treba vježbati. Najbitniji je, kaže, period prije nego je došlo do nasilja, treba paziti da se ne dolijeva ulje na vatru jer ako su provokacije uzajamne, onda je situacija inscenirana.

Filip se nadovezuje, on nasilje nije uspio u potpunosti izbjeći.

- Došao mi je dečko i zaprijetio da će me ubiti. Kad sam krenuo kući, dočekali su me i napravio se krug. Malo sam se branio, što sam mogao? Kasnije je sa svojim napadačem razgovarao. Danas su dobri prijatelji. No, Filip se oduvijek uvijek drugačije osjećao.

- U mojoj je školi prije tri godine većina tražila da „budeš muško“, grub i nasilan. A ja nisam takav, priča Filip o razdoblju kada je išao u Faust čiji su učenici danas gotovo bez iznimke uključeni u BMK aktivnosti. No, put nije bio jednostavan.

- Tražio sam novo društvo. Onda su došli dečki iz Statusa M i zanimalo me o čemu se radi na tim radionicama. Pronašao sam ljude koji misle i osjećaju se kao ja i vidio da postoji alternativa. Danas educira mlađe naraštaje. Većina njih iskreno priznaje da im je prvi motiv bila pizza ili ćevapi s kojima su se pojavili organizatori radionice, no bilo je dovoljno da dođu prvi put. Nastavili su dolaziti i dalje dovoditi prijatelje. BMK klubovi danas su rasprostranjeni diljem zemlje, a mladići koji su se najviše zalagali na radionicama nagrađeni su ljetovanjem u Crikvenici i naprednim edukacijama. Neki od njih i sami će postati edukatori i prenositi znanje novim generacijama.

Učenje i zabava

I premda su ih često provocirali, gledali čudno i dobacivali da nisu dovoljno muško kad su tek otkrili svijet vršnjačke edukacije, u BMK danas ne daju dirati. Kažu, tu kroz zabavu nauče o mnogim stvarima, pa i to kako staviti kondom i kako curi reći da je voliš te promišljati svoje roditeljstvo jednog dana. Znaju danas da se i otac može brinuti za novorođenče jednako kao i majka te da cure treba poštivati jer ako te neće ona slušati, tko hoće. Naučili su biti muško, ali prema vlastitim standardima.

Nije čudo da nakon sedam dana kampa ne žele ići kući. Kume, mole i traže, daj da ostanem još jedan dan. Spavat ću na plaži. Pa kad se (ipak) vrate kućama širom Lijepe naše, na Fejsu pišu statuse kako bi se odmah nazad teleportirali. Možda u svemu malu ulogu igra i to što je u isto vrijeme s dečkima u crikveničkoj Stoimeni i grupica srednjoškolki iz daleke Francuske. Ne znaju engleski baš najbolje, ali sasvim se dobro razumiju.